Osnovati prvu casting agenciju za lov na glumačke i druge talente u BiH prije 15 godina je poduhvat koji se mnogima tada činio nalik poslovnom suicidu. No, Anila Gajević je hrabro i apsolutno samouvjereno vjerovala u svoju zamisao da od svoje talent agencije Zona talent agency napravi vodeću talent agenciju na filmskoj mapi u regiji i jugoistočnoj Evropi, koja se bavi zastupanjem glumaca iz BiH, Hrvatske, Srbije, S.Makedonije, Crne Gore, Slovenije, ali i Italije, Rumunjske, Njemačke i Turske. I uspjela je. Napravila je jednu od najvećih i najpoznatijih talent agencija u regiji iza koje su brojni svjetski i regionalni filmski projekti. U osvit 29. Sarajevo Film Festivala, tokom kojeg će Zona Talent Agency velikim partyjem obilježiti svoju petnaestogodišnjicu postojanja, Anila Gajević nam je pričala o tome kako je svoj san pretočila u stvarnost i kako je, kao prava autsajderica iz male zemlje, napravila sjajan prodor u filmskom svijetu.
Prva glumačka agentica u BiH
U poslijeratnim godinama, studirajući na Filozofskom fakutetu, Anila je paralelno izučavala novinarstvo na prestižnoj Media plan Visokoj školi novinarstva. Nakon što je diplomirala Književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu, svoju je karijeru najprije započela kao novinarka i urednica za kulturu u vodećim bh. medijima, Federalnoj televiziji i redakciji Dnevnog avaza, shvativši da ju je novinarstvo potpuno zaintrigiralo.
“Iako sam bila dobar student književnosti, novinarstvo je kao neka droga, primamljivo je, čak u njemu ima i doze adrenalina i naprosto me okupiralo. Možda bih se opredijelila za struku i književnost, koju sam toliko voljela, da me nije novinarstvo potpuno uvuklo. Umjesto poezije i priča, počela sam pisati novinarske tekstove. Najprije sam počela raditi u tadašnjim Večernjim novinama i sve vrijeme studija sam radila u različitim medijima. Rubrike kulture bile su logičan slijed, jer sam na taj način zadovoljavala svoje ljubavi prema umjetnosti. U književnosti sam voljela dramu i diplomirala na dramama Ahmeda Muradbegovića, pa otud i sklonost ka pozorištu. Preko te veze s pozorištem sam došla i do glumaca, i evo, nekako, možda čak i prirodnim putem, završila radeći sa glumcima“, započinje svoju priču Anila.
Prisjećajući se tih vremena upitala sam Anilu kako danas s ove 15-togodišnje vremenske distance najbolje može opisati razloge zbog kojih je odlučila pokrenuti svoj sopstveni biznis u poslu u kojem je na ovom području bila s jedne strane pionirka, a s druge potpuna autsajderica.
Pročitajte više: Zašto je Cinelink najvažniji dio Sarajevo Film Festivala bez kojeg ni crveni tepih ne bi postojao?
“Provela sam deset godina u novinarstvu i izgradila, mislim, uspješnu karijeru. Međutim, tragala sam za novim izazovom, a kako sam se i privatno družila sa glumcima, ideja se rodila spontano. Prvo sam pitala glumce Miraja Grbića i Ermina Sijamiju šta misle o toj ideji. Njima se učinilo jako zanimljivim, i tako sam i sama počela istraživati kako izgleda jedna talent agencija i šta znači uopće glumački agent. Stvari su postale komplikovanije kad sam trebala osnovati firmu, jer naš sistem prije 15 godina nije poznavao tu profesiju. Neću reći da je bilo lako, nije nimalo, naročito što smo mi realni sektor u oblasti kulture koja sama po sebi ima najmanja ulaganja. Ipak smatram da je moja vizija, ali najviše upornost te procvat glumačke scene kod nas i uspjesi koje oni ostvaruju na stranim filmskim i TV trzištima, uspjela Zonu praviti jačom iz godine u godinu“, odgovorila je Anila.
“Balkanski glumci, za razliku od drugih, igraju iz stomaka”
Biti glumačka agentica u zvaničnoj talent agenciji radeći s različitim profilima manje poznatih glumaca ali i velikih glumačkih zvijezda se “na prvu” čini vrlo fancy zanimanjem. No, nije to nimalo jednostavan ni lagan posao, iako će vam mnogi “mahalski sveznalci” reći da to nije bog-zna-kakav-posao i da se obavlja usput, hodajući “s kafe na kafu”.
Anila, kako casting proces uopće izgleda? Šta se najviše traži u toj branši i kakve su uloge za koje tražiš određene profile glumaca/ica?
“Casting direktori naprave breakdown uloga koje potom šalju agencijama. Agencije predlože svoje klijente koji odgovaraju profilu uloge. Nakon toga snime selftape koji mi šaljemo casting direktorima. Prvi filter su upravo oni koji svoj izbor šalju rediteljima. Nakon toga reditelj i nerijetko producenti prave uži izbor i glumci često idu na callback. Teško je reći koji je to profil glumaca koji se traži, ali je najbitnije, kada pričamo o inozemnim produkcijama, da govore engleski jezik, a potom i druge strane jezike. Naši glumci su igrali i na drugim jezicima: skoro redovno Toni Gojanović i Maja Jurić na njemačkom, Tarik Filipović je igrao na španskom i bugarskom, Lidija Kordić na turskom i bugarskom, Amila Terzimehić na italijanskom, Merjem Šiljak na turskom i tečnom engleskom. Odavno smo se odmakli od uloga “bad guys” i naši glumci igraju vrlo širok spektar uloga koje po svom backgroundu ne dolaze isključivo sa Balkana ili iz jugoistočne Evrope“, objašnjava Anila.
Postoje li neke specifične karakteristike koje glumci/ice s našeg područja trebaju imati u odnosu na one iz svijeta? U čemu mi, Anila, možemo parirati svijetu i šta mi s ovog podneblja možemo u glumačkom svijetu ponuditi kao vrijednost više?
“Naši glumci su jako intuitivni, šarmantni, karizmatični i duhoviti. Mladi glumci, osim što dobro govore strane jezike ili imaju neke dodatne vještine poput Amile Terzimehić, koja je i plesačica i prvakinja u ritmičkoj gimnastici, imaju ambiciju i želju da rade u stranim produkcijama, pa otud i disciplinu. Američka casting direktorica Nancy Bishop, kada se prvi put susrela sa glumcima sa Balkana, bila je oduševljena njihovim talentom i zaključila tom prilikom da američki glumci igraju iz glave, evropski iz srca, a balkanski čak iz stomaka. Time je htjela naglasiti koliko se zapravo daju i da koriste sve moguće instrumente u glumačkoj igri. Nije više nikakvo čudo niti rijetkost vidjeti na odjavnoj špici ime s naših prostora, pri tome mislim i na globalne hitove ili uspješne festivalske i nagrađivane filmove, jer imamo glumce koji postoje na tržištu jednako kao i drugi evropski glumci“, otkriva Anila.
Veliki uspjeh s “Mission imposible” je neponovljiv osjećaj
Stoga nimalo ne iznenađuje ni lista američkih, engleskih, talijanskih, njemačkih, turskih filmova i TV serija na kojima je Zona bila angažirana: od slavnog nastavka „Mission Impossible: Ghost Protocol“, „Snowpiercer“, „A Hidden Life“, „Zero Chill“, “Papillon”, „Child 44“, “November Man”, “Jack Ryan” potom „Skyfall“ do pobjednika na Cannesu, poljskog filma “Cold War”, talijanskih “Venuto il mondo” i “Tutto il mio folle amore”… No, filmski projekat koji najviše pamti u svojoj karijeri i koji ju je vinuo visoko na flimskom nebu je bio jedan veliki američki blockbuster.
“Stalno u intervjuima spominjem “Nemoguću misiju”, jer je to prvi veliki projekt na kojem je Zona radila. Tu količinu radosti kad su mi javili da su Goran Navojec i Miraj Grbić dobili uloge nisam nikad nakon toga osjetila. To je bilo prije 15 godina. Do tada je bilo jako puno uspješnih projekata, također blockbustera ili filmova koji su nominovani ili dobili nagrade EFA, Oscar ili sa prestižnih festivala i ponosna sam na sve glumce koji su igrali u njima. Ali, taj adrenalin i radost teško da se može ponoviti, jer je bio prvi moj veliki angažman kao agentice i sve mi je bilo novo, kao i glumcima, koji su se našli na tako ogromnom setu, u vrijeme kad su nam još trebale Šengen vize“, prisjeća se Anila.
Nakon tog golemog internacionalnog uspjeha drugi regionalni i evropski projekti su se nizali jedan za drugim i prestižni časopis „Screen International“ uvrstio je Zona Talent Agency 2016. godine u vodeće lidere u filmskoj industriji, u konkurenciji Future leaders. A u međuvremenu Anila Gajević je postala i članicom Evropske filmske akademije i Udruženja filmskih radnika u BiH.
Glumački agent/ica je zanimanje koje u bh. registru zanimanja ne postoji
No, bez obzira na sve superuspješne projekte koje radi branša kojom se Anila bavi je vrlo izazovna i iznimno konkurentna. Brojnih je izazova Anila imala u dosadašnjoj karijeri, no prvi susret s poduzetništvom i svim “čarima” administrativnih zavrzlama koje sa sobom nosi poduzetništvo u našoj zemlji je također stvar koja se ne zaboravlja.
“Ja nisam znala ništa o poduzetništvu kad sam se upustila u tu avanturu, nisam znala šta su ugovori, fakture, šta znači d.o.o. i voditi firmu. Vodila sam novinske redakcije prije i upravljala kolektivom, ali je ovo je za mene bila jedna nova vrsta odgovornosti. S druge strane, sam sistem nije pratio ovo zanimanje glumačke agentice. U registru zanimanja ne postoji agent, nešto što je najbliže mom zanimanju je menadžer samostalnih stvaralaca. Nedavno smo zaposlili kolegu na poziciju vođe statista, jer mi za lokalne produkcije radimo i organizaciju statista, i zamislite, to zanimanje ne postoji uopće u našem Registru zanimanja. Znači, mi se bavimo nečim što nije ni prepoznato kao takvo, stoga smo prinuđeni mijenjati zastarjele normative. Prije nekoliko godina uspjeli smo promijeniti i jedan pravilnik u Zakonu nakon sastanka u Ministarstvu finansija. Puno je još toga što bi se moglo uraditi u svakom smislu. Naše je društvo prilično nestimulativno i nemotivirajuće za privatni biznis, počev od iznosa doprinosa za plate koji su enormno visoki do drugih davanja. Poznajem mnogo poduzetnika koji su nakon nekoliko godina odustali, zato u ovakvom okruženju, smatram uspjehom da smo 15 godina prisutni na tržištu“, priznaje Anila.
Pročitajte više: Najsretniji čovjek na svijetu je makedonsko-bosanskohercegovački film katarze ratnih trauma i oprosta
No, nisu ovi administrativni izazovi našeg lokalnog poimanja poduzetništva jedini problemi s kojima se Anila suočavala. Zbog svog se pionirskog poduzetničkog poduhvata susretala na različitim nivoima i sa vrlo neugodnim i krajnje mizoginim komentarima vezanim za posao kojim se bavi. Nakon što je #metoo pokret u USA izazvao buru javnih reakcija vezanih za mizogine odnose producenata u filmskoj industriji praćene nerijetko i zlostavljanjem i seksualnim napastvovanjem glumica ta je kampanja izazvala i medijske istupe zlostavljanih glumica i u regiji, od Zagreba, Beograda do Sarajeva.
Kako su žene, glumice, tretirane u našoj regiji vezano za njihove honorare i za odabir i način dobivanja uloga? Koliko su tebi te rodno uslovljenje granice prepreka, a koliko prednost i kako ih prevladavaš?
“Svjesni smo da živimo u muškom i nadasve konzervativnom društvu i ne vidim da će se to promijeniti. Poznajem jako puno uspješnih žena i nijednoj nije bilo lako, čak ni onima koje su naslijedile porodični biznis ili imale podršku partnera, očeva… Svijet umjetnosti ima više sluha i puno je djela koja tretiraju položaj žena. S obzirom da se referirate na nemile slučajeve iz filmske umjetnosti i svijeta glume, sigurno je da teže biti glumica nego glumac. Puno je veći spektar uloga za muškarce, procentualno mnogo veći broj filmova na globalnom planu u kojima je glavni junak muškarac. A naročito je teško glumicama od 30 do 40 godina, kad su prestale igrati djevojke, a nisu dovoljno stare da igraju majke tinejdžera naprimjer. Naravno da je nepravedno i zato sam duplo sretna kad dobijemo ponudu za dobru žensku ulogu“, otkriva Anila.
SFF je najvažniji partner uz čiju podršku je Zona rasla
U trenutku kad razgovaram s Anilom završne pripreme za otvaranje 29. SFF-a su u toku. Sve je spremno za još jedno izdanje najboljeg filmskog festivala u jugoistočnoj Evropi. Zona na ovogodišnjem SFF-u posebnim partyijem obilježava 15-ti rođendan.
Što za tebe i tvoj posao znači Sarajevo Film Festival? Kako bi okarakterizirala taj vaš poseban odnos?
“Sarajevo Film Festival je za nas centralni događaj godine. Iako ja posjećujem i druge festivale, Berlin, Kan, dodjelu nagrada Evropske filmske akademije, pa i festivale u regiji, Sarajevo je od početka naš najvažniji partner. Već 13 godina mi upravo na SFF-u organizujemo Zona party uz veliku podršku Mirsada Purivatre i Jovana Marjanovića, ali i ostalih kolega iz Cinelinka i press ureda Festivala. Važan nam je Festival i zbog činjenice da su premijere brojnih filmova u kojima igraju naši glumci bile upravo tu, a posljednje tri godine dodjeljuju se i TV nagrade i svake godine naši klijenti su među nominovanima. Tako i ove godine očekujemo premijere filmova “Samo kad se smijem” u kojem igra Slavko Sobin, “Smrt djevojčice sa žigicama” sa Goranom Navojcem, Elmom Juković, Admirom Šehovićem i takodjer Slavkom, “Sirin” sa May-Lindom Kasumović, “Ekskurzija” sa nekoliko bh. glumaca. Među nominovanima za “Srce Sarajeva” za najbolje uloge u TV serijama su i Feđa Štukan, Aleksandar Dimitrijević, Admir Šehović, Ida Keškić, Anica Dobra… SFF je za nas jedan vrlo uzbudljiv period, malo i hektičan, ali nadasve lijep i beskrajno važan“, odgovara Anila Gajević.
Na kraju našeg razgovora zanimalo me i kako izgleda jedan Anilin uobičajen radni dan, kako organizira svoje slobodno vrijeme i u konačnici čime puni baterije.
“Ako govorim o svom radnom danu baš u ovom ljetnom periodu, mogu samo reći da je to konstantan rad, kako na kompjuteru, tako i na mobitelu. Jednom mi je prijatelj rekao da bi bilo najbolje da mi čipuju telefon u ruku, jer se ne odvajam od njega. Od jula do septembra jedva da uspijem otići na more i imam jako malo slobodnog vremena. No, ostali mjeseci u godini su malo mirniji, mada su tu i moja konstantna putovanja. Moj posao je jako dinamičan pa onda i takav život vodim. Voljela sam period kad sam trčala, međutim operacija vratne kičme me zaustavila u tome. Sad polako postajem ponovno aktivna pa idem u teretanu. Jako volim elektronsku muziku i partije i to mi je najbolji izlazak. Istovremeno me i opušta a i zabavno mi je. Volim otići i u kino, a najviše me opuštaju stari sitcom, po nekoliko puta sam pregledala “Seinfelda”, “The Office”, a trenutno “pregledavam” “Everybody Loves Raymond”, veli nam Anila.
Pred nama je novo izdanje SFF-a, 29. po redu, hektično, genijalno, spektakularno kao i svako dosadašnje. Veselimo se Zoninom 15. rođendanskom partiju i čestitamo im od sveg srca ovu sjajnu godišnjicu i želimo im još puno genijalnih i uspješnih filmskih i pozorišnih projekata.
Photo: Zona Talent Agency/Marko Jovančić
