Unatoč svim ovdašnjim dnevno političkim turbulencijama potaknutim recentnim zbivanjima u zemlji i virtuelnom medijskom harangom protiv Sarajevo Film Festivala ne treba zaboraviti da je najveća vrijednost ovog filmskog festivala satkana od nevjerovatno hrabrih i snažnih filmskih uradaka iz regije i jugoistočne Evrope, od onih kratkih studentskih, do dokumentarnih i igranih filmova. Ta nam privilegija bivanja u srži evropske i dijelom svjetske filmske produkcije u tih 7 dana Festivala ovaj grad i zemlju zasigurno čini ljepšim mjestom za življenje. Genijalna je to filmska pozornica koja je tokom svih ovih 29. godina iznjedrila sjajne filmske autore i autorice i potaknula jačanje regionalne i rađanje iz pepela domaće filmske produkcije. A kako je teško snimiti domaći bh film u uvjetima potpune ekonomske obamrlosti koja vlada ovo zemljom, i u evidentnom intencionalnom sakaćenju državnih i entitetskih kulturnih fondova za financiranje umjetničkih projekata, znaju ponajbolje one redateljice i redatelji koji iz godine u godinu filmsku produkciju u BiH, svojim uratcima, održavaju na životu davajući spasonosnu infuziju umirućem pacijentu na “intenzivnoj”. Sinoć je na SFF-u premijerno prikazan posljednji bh film “Ekskurzija” redateljice i scenaristice Une Gunjak i producentice Amre Bakšić Čamo, koji je na nedavno završeno Filmskom Festivalu u Locarnu dobio Specijalnu nagradu žirija za Future Films i to je dovoljan razlog da s tom pričom stavimo i tačku na ovogodišnje izdanje SFF-a.
Ženski filmski narativ u BiH je vrlo snažan
Gledajući filmove ove godine na SFF-u u kategoriji takmičarskih igranih i dokumentarnih filmova ne mogu ne zamijetiti fenomenalnu činjenicu da su Elma Tataragić, selektorica Takmičarskog programa i Rada Šešić, selektorica dokumentarnog programa, kao i svih godina ranije, i ove odabrale sjajne filmove redateljica koje su filmove snimile iz “ženske” vizure. Istina je da je suludo i krajnje degutantno uopće dijeliti filmski jezik na “muški” i “ženski”, ali nakon što je i Danis Tanović, naš slavni Oskarovac, jednom prilikom izjavio “da nije pristao na ostanak u Holywoodu isključivo zbog bahatosti i mizoginog odnosa tamošnjih filmskih producenata“, što se potvrdilo i nakon grozomornih detalja koji su u javnost izašli tokom #metoo kampanje u Americi, jasno je da mi još uvijek nismo dosegli civilizacijski nivo osviještenosti koji bi nam omogućio da umjetnost i filmski narativ promatramo kao univerzalan. Ljudski. Tako smo, nažalost, primorani slaviti jačanje ženskog filmskog narativa kojemu i na SFFu svjedočimo svake godine.
Sjajan gruzijski film “Blackbird, blackbird, Blacberry“, Elene Naveriani, koji govori o hinjskom, pritajenom šikaniranju srednjovječne, neudate žene od strane njenih komšinica, prijateljica govori o nužnosti osvještavanja nas žena o stvarnom izvoru neprijateljstva prema ženama, koje odgajamo u svojim familijama, na svom pragu, u svojoj kući, a koje nam se uvijek, kako su to pokazali i recentni događaji od prošle sedmice, katastrofalno razbiju od glavu. Znate onu “Žena je ženi vuk, aždaja…” (nastavite životinjski predatorski niz)? Eh, da, to je upravo narativ u ovom genijalnom gruzijskom filmu. A počesto nažalost biva i narativom u našem svakidašnjem životu.
Pročitajte više: Zašto ni nakon 25 godina KM nema nijedne žene na novčanicama?
A onda me je zatekao sjajan diptih srpske dokumentaristice i aktivistice Mile Turajlić, o Titovom kamermanu Stevanu Labudoviću i njegovom dosijeu filmskih snimaka s Titovih putovanja tokom stvaranja pokreta Nesvrstanih do gerilskog oslobodilačkog rata za nezavisnost Alžira. Sjajan materijal koji je Mila podijelila u dva filma, nakon 7 godina istraživanja, kopanja po arhivu Filmskih novosti u Beogradu, Alžiru, Francuskoj. Da, 7 godina je stvarala dva filma. Kao i Mila, i Una Gunjak je svoj prvi igrani film stvarala 4 godine. Jer, to je jednostavno takav proces u ovoj regiji. Istina, danas se sve jednostavnije i brže snima i montira i producira zbog sve kvalitetnije tehnologije, ali svejedno se dobar film stvara godinama.
“…jer žene, djevojke, djevojčice su uvijek malo više krive!”
A “Ekskurzija” je film o ženama, tinejdžericama, koje osvještavaju svoju seksualnost i koketiraju sa svojom tek probuđenom ženstvenošću. O njihovom međusobnom prijateljstvu, prvim simpatijama i poljupcima, prvim ljubavnim iskustvima, potrebi da budu priznate u društvu, pa makar i kreirajući izmišljene seksualne avanture, potencijalne trudnoće…Film je to o odrastanju i sazrijevanju, koji pratimo kroz odnos dvije adolescentice Iman, koju igra Asja Zara Lagumdžija i Hane, koju igra Nađa Spaho, njihovim prijateljima iz škole koji sanjaju o odlasku u Italiju na ekskurziju, o disfunkcionalnom odnosu u njihovim familijama, konzervativnim obrascima odgajanja, nemogućnosti škole da prati odgajanje i sazrijevanje današnje digitalne Z generacije… Ovo je fllm o svima nama, roditeljima i školi ponajviše, koji smo nespremni da razumijemo da naša djeca danas govore grubim, kako bi njihovim slengom rekli, brutalno grubim jezikom ulice, koju ni sami ne razumiju dovoljno dobro, ali koja ih odgaja umjesto nas, koji smo pognute glave u tišini, postali robovi liberalnog kapitalizma.
Kako je Una Gunjak izjavila na današnjoj press konferenciji ovaj je film potaknut istinitim događajem, koji se prije 7 godina desio na jednoj ekskurziji u BiH kada su djevojčice zatrudnile, nakon čega je bila apsolutno zgrožena nasilnošću komentara koji su se pojavljivali u medijima i na društvenim mrežama.
“Bila sam ljuta na način na koji se pričalo o tim djevojčicama. Nevažno je šta se desilo, ali je važno na koji način se prema njima postupalo nakon toga. Strašno je kad vidim na televiziji da se mladim djevojčicama od 13, 14 godina govori da nisu sexy i da nisu privlačne. Odakle taj kolektivni manjak odgovornosti prema mladosti, naročito prema djevojčicama? Mi živimo u patrijarhalnom društvu gdje su djevojke, žene, djevojčice uvijek malo više krive. Željela sam pokazati kompleksnost odrastanja danas, i htjela sam s tom kompleksnošću da prikažem koliko je adolescentska seksualnost tematika koja je iznimno važna, ali je intimna. Ali s druge strane je i veoma javna stvar, u smislu da je to nešto čime se moramo na nivou društva posvetiti. Jer, ako društvo osuđuje i stigmatizira, stvara se teren u kojem mladi ljudi neće biti zreli za stvari koje u jednom trenutku treba da budu zrele u svom životu. Jer nisu samo roditelji odgovorni za svoju djecu, svi mi, cijelo društvo, je odgovorno za ovu djecu, jer smo mi svi jedna društvena zajednica. Sve su to pitanja koja sam željela postaviti u ovom filmu i nadam se da sam uspjela”, izjavila je Una.
Žensko prijateljstvo i podrška unutar familije
Dvije tinejdžerice, Asja Zara Lagumdžija i Nađa Spaho, koje su glumile dvije glavne role u ovom filmu, maestralno su portretirale današnju generaciju petnaestogodišnjaka, Zen generacije, koji su već duboko zagazili u doba adolescencije, na pragu su otkrivanja svoje seksualnosti i otkrivanja svoje intimizacije u društvu. Njihova međusobna podrška i prijateljstvo tokom cijelog filma se propituje kroz različite izazove potaknute izmišljotinom jedne od protagonistica, koja ih je uvela u svijet neslućenih problema. Bivajući u stalnom rascjepu, s jedne strane omeđene nemogućnošću škole, kao prvenstvene odgojne instiitucije, da prati razvoj i sazrijevanje svojih učenika i učenica, i s druge strane, omeđene elemenatima disfunkcionalnosti unutar svojih familija, dvije tinejdžerice bivaju prepuštene društvu i zakonu ulice, društvu kojemu se žele dopasti i dodvoriti svojim naivnim maštarijama, koje se u konačnici izrode u ozbiljne problema.
Pročitajte više: Sabrina Noack: Glumu sam pretvorila u teatarsku terapiju
Djeca su, iako im je 15 godina, i dalje duboko nesvjesna posljedica svojih izrečenih izmišljotina ili laži i vrlo često bivaju žrtve svoje lakomislenosti. No, ovdje se postavlja pitanje na koji način smo mi, njihovi roditelji i odgajatelji, familija i prijatelji, spremni podržati našu djecu, djevojčice u ovom slučaju, i pomoći im da odrastu u hrabre i samosvjesne žene, svjesne svoje seksualnosti kao svoje prednosti, a ne oružja za zavođenje.
Treba podcrtati da je ovaj film snimila žena, producirala žena, i dvije sjajne mlade žene odigrale glavne uloge. Ovaj ženski filmski narativ treba svesrdno podržati, okuražiti sve djevojčice i djevojke da progovore, i o svojim problemima tokom odrastanja, nasilnoj i o nemilosrdnoj seksualizaciji s kojom smo suočeni u ovom duboko istraumatiziranom društvu.
Jer, ono što su Jasmila Žbanić i Aida Begić svojim filmskim uspjesima napravile za bh kinemoatografiju treba brižno njegovati i podržati odgajanje novih heroina ženskog filmskog narativa u BiH. Jer, ko će o ženskim problemima, o PMSu, izostaloj menstruaciji, posporođajnoj depresiji, menopauzi, ženskom neprijateljstvu ali i prijateljstvu i podršci progovoriti bolje od nas žena?
Photo: Sarajevo Film Festival/Anisa Šerak
