Kada je prije dvije godine sarajevsko Narodno pozorište slavilo svoju 100. godišnjicu postojanja dobilo je i prvu ženu umjetničku direktoricu Drame. Glumica, dramaturginja, scenaristica, novinarka, Vedrana Božinović, prva je žena koja je tada zagospodarila Dramom sarajevskog Pozorišta. U osvit 63. izdanja MESSA donosimo priču s Vedranom o njenoj pozorišnoj i filmskoj karijeri, novinarskim počecima u Danima, urednikovanju u Graciji, o ulozi u novom filmu Paviljon Dine Mustafića koji se upravo snima, svojoj trećoj sezoni na čelu Drame Narodnog pozorišta i još mnoštvu drugih zanimljivih stvari.
Pozorište je magija živog odnosa između glumca i gledaoca
Rat je nažalost omeo njene planove da nakon završene Gimnazije i srednje muzičke škole nastavi studirati violinu na muzičkoj akademiji, i sasvim nenadano, u svojoj sedamnaestoj, se, nakon kratkotrajne radijske karijere, obrela u kultnoj ratnoj redakciji sarajevskog magazina Dani. Pamteći taj period kao jedan od najljepših u životu Vedrana se prisjeća da je njena ljubav prema glumi ipak prevagnula i na koncu je upisala Akademiju scenskih umjetnosti, te ratne ’94., na kojoj je diplomirala u klasi prof. Admira Glamočaka, a 2004. magistrirala na East 15 Acting School u Londonu. U međuvremenu je bila i prva glavna i odgovorna urednica, te kolumnistica magazina Gracija. Nakon brojnih filmskih i pozorišnih uloga Vedrana se prvi put okušala i u ulozi dramaturginje 2017. na predstavi Hasanaginica, koju je režirao Andraš Urban u novosadskom Ujvideki Sinhaz pozorištu, za koju je, kao i za zajedničku predstavu M.I.R.A. za BITEF Teatar, Vedrana dobila Sterijinu nagradu, te Specijalnu nagradu Grada Kragujevca na Joakim Inter Festu. U sarajevskom Narodnom pozorištu kao dramaturginja je radila predstavu Dogville rediteljica Lajle Kaikčije.
Igrala je u filmu Danisa Tanovića Smrt u Sarajevu, filmovima Ines Tanović, Aide Begić, Pjera Žalice, Ademira Kenovića, Makedonke Teone Mitevske, a za kratki mađarski film Opsada Istvana Kovacha u Los Angelesu je 2018. dobila Bronzanog oskara za najbolji studentski film, te nagradu na festivalima AFI i International Film Festival Etiuda & Anima. Prije dvije godine je igrala u predstavi Sebastiena Foucaulta Reporters de Guerre, koja je premijerno izvedena na briselskom Kunst Festivalu, a ovog ljeta, na grčkom Festivalu u Epidaurusu, imala je premijeru predstave Thebes – Global Civile War reditelja Pantelisa Flatsousisa.
Kad pročitate ovako impresivnu glumačku biografiju naprosto je nemoguće povjerovati Vedrani kad za sebe kaže da nikad nije željela biti isključivo glumica, ali da se sjeća da je redovno išla u pozorište i jako puno čitala. Svjesna je da za vršnjake iz njene generacije i vrijeme u kojem je odrastala bilo posve normalno da budeš učlanjen u gradsku biblioteku i da ideš u pozorište i kino.
“Volim pozorište. Oduvijek sam ga voljela. Volim magiju živog odnosa između glumca i gledaoca. Volim tu komunikaciju koja nikako nije jednostrana, mada se na prvu može činiti tako. Ali bavljenje pozorištem vidim i kao ogromnu odgovornost. Činjenica da sa scene nešto govoriš stotinama ljudi za mene nikada nije bila samo prilika za neku vrstu eksponiranja. Niti pozorište vidim samo kao zabavu. Umjetnost generalno, pa dakle i pozorište, vidim kao nešto što jedno društvo pomjera, reflektuje, na neki način osvjetljava. Baviti se svijetom u kojem živimo, ne na nivou razgovora za jutarnjom kafom, nego nekako suštinski i iskreno – to je razlog zbog kojeg radim to što radi“, iskreno priznaje Vedrana.
Vedranine kolumne o našim nesavršenim životima
Iako je vrlo brzo, nakon što je postala članicom ratne redakcije magazina Dani, upisala i glumačku akademiju Vedrana nije napustila novinarstvo. Naprotiv, desetak je godina provela u toj redakciji a potom preuzela uredništvo novoformiranog ženskog magazina Gracija i dugo vremena bila glavna i odgovorna urednica, a potom i kolumnistica.
“To je još jedna od onih profesija koje su, po meni, doživjele neku čudnu metamorfozu. Sasvim sigurno ljudi koji se odlučuju da to bude njihov životni poziv to ne biraju zato da bi se bavili copy-paste novinarstvom. Niti sve što se danas prodaje pod tim imenom smatram novinarstvom. Na drugačiji način, ali jednako kao i umjetnost, za mene je to također profesija koja secira jedno društvo. Voljela sam Dane zato jer su u to vrijeme bili brutalno iskreni, pošteni i nekako, da ne budem patetična, neustrašivi. Mislim da je to period koji je užasno važan za to šta sam postala, mislim kao čovjek. Imala sam sjajne mentore. Oni su tada pristali da imaju neko iritantno tinejdžersko stvorenje u svojoj sredini, a ja sam jako željela da učim. U periodu kada nije bilo interneta, ma šta interneta – nije bilo struje, sjećam se da sam slušala razgovore Senada Pećanina, Mladena Sančanina, Bore Kontića, Semezdina Mehmedinovića, Marka Vešvića, Karima Zaimovića i u sebi ponavljala imena knjiga ili pisaca ili reditelja ili strip umjetnika ili bilo šta što su rekli, da ne zaboravim dok, krišom da ne vide, ne zapišem. Pa da vidim o čemu se tu radi. Beskrajno sam im zahvalna na svemu što su me, možda i nehotice, naučili“, prisjeća se Vedrana tih ratnih dana u Danima.
Prihvatajući posao urednice u Graciji svjesno je ušla u sasvim drugačiju priču. U svojim kolumnama koje je pisala za Graciju, tvrdi da su to bila light varijanta štiva koje je pisala shvativši da su i tada postojale teme o kojima ne govorimo istinu.
Pročitajte više: “Najsretniji čovjek na svijetu” je makedonsko-bosanskohercegovački film katarze ratnih trauma i oprosta
“I prije Instagrama i svih ostalih javnih albuma naših savršenih života na internetu, znali smo kako se prodati. Užasno mi je smetalo to prodavanje. Niko nema savršenu djecu, muža, kuću, život na kraju – reći da imaš problem nije slabost. Kad sam rodila kćerku Saru dešavale su mi se stvari za koje sam mislila da se dešavaju samo meni, što je značilo da sam nenormalna. Dešavale su mi se užasne emocionalne krize na koje me niko nije tada upozorio. Pitala sam se da li samo ja živim nesavršeni život, jer su svi oko mene tako sretni i nasmijani i veseli i savršeni. I odlučila da pišem o tome. Light, ali ipak sam pisala. I onda su me zaustavljale žene koje nisam znala, a koje su mi govorile da i one osjećaju isto, doživljavaju isto, razmišljaju isto. I saznala sam da nisam sama. A i one su saznale da nisu same. I to je najvažnija lekcija tih kolumni – ne želim šutjeti o bitnim stvarima samo zato da bi izvana moj život nekome izgledao savršen. Nema savršenih života“, odlučno tvrdi Vedrana.
Dramaturgija je stvaranje ogromne slagalice
Pišući tekstove za pozorište kao dramaturginja i tekstove kao scenaristica Vedrana i dalje ljubomorno gaji svoju intimnu vezu s pisanjem, no priznaje da prvenstveno svakom od tih poslova pristupa iz pozicije glumice, pa tek onda spisateljice i pripovjedačice. Svjesna da ne poznaje zanatska pravila dramaturgije piše onako kako bi kao glumica željela igrati ulogu koju stvara.
“Svaku repliku koju napišem ja i pročitam na način da provjerim kako se ona izgovara. Volim dramaturgiju, jer je ona u slučaju predstava na kojima sam radila kao sastavljanje nekog ogromnog puzzla. Imaš gomilu dijelova i tražiš način da od njih napraviš neku sliku. Rediteljevu i vlastitu. I znaš u isto vrijeme da bi sa nekim drugim rediteljem, ili sa nekim drugim dramaturgom, slika bila potpuno drugačija iako su dijelovi isti. Uvijek tražim u svakom tekstu ono što me najviše kopa. Ono zbog čega ne mogu da zaspem. I kad to nađem, onda kopam dalje. Nije baš ugodno, ali je iskreno“, pojašnjava Vedrana.
U više od dvije decenije svoje glumačke karijere odigrala je bezbroj uloga u pozorištu, i na filmu, a odnedavno i u TV serijama. Kao i svi glumci i Vedrana jednim od najtežih pitanja smatra ono koje se referira na ulogu koja joj je najdraža, koju najviše pamti i koja je ponajviše definira kao ženu umjetnicu.
“Pamtim svaku. Nisu mi, naravno, sve jednako drage, ali su mi sve jednako važne. Od Štakine sestre u Savršenom krugu, koju sam odigrala na trećoj godini Akademije, do Dragane koju igram sad u Paviljonu. Svaka od tih uloga je stanica na nekom putu. Da neke igram danas one bi, prirodno, bile sasvim drugačije, jer sam ja drugačija. Mislim da sam, kako starim, postala odlučnija da uvijek pomjerim neku svoju granicu. Danas se pozorištem bavim drugačije nego sa trideset. Na čudan način sada sam mnogo manje sputana i vlastitim i društvenim ogradama nego sam bila kad sam bila mlađa. Mislim da ako govorimo o tako ozbiljnoj i golemoj stvari kao što je „definiranje kao žene umjetnice“ bitan put. Ne jedna stanica“, odlučno odgovara Vedrana.
Svoj posao glumice nikad nije željela mistificirati, bivajući uvijek decidna da je glumački posao mnogo teži nego što drugi misle, ali je sretna jer je izabrala baš onaj posao koji jako voli. Iako je odigrala bezbroj pozorišnih predstava i snimila bezbroj filmskih uloga Vedrana priznaje da je igranje na filmskom setu za nju ipak generalno uzbudljiviji kreativni proces, na sasvim drugačiji način u odnosu na onaj pozorišni. Otkriva nam da je uvijek voljela raditi filmove na kojima je imala probe poput onih u pozorištu, imajući sreće da je uvijek radila sa odličnim rediteljima kojima je beskrajno zahvalna na tom procesu.
“Uvijek je različit taj proces stvaranja uloge i to jeste ljepota bavljenja glumom. Nema recepta. Niti ti jedna dobra uloga garantuje sljedeću dobru. Jedan glumac je rekao kako je naš posao stalno odgađanje neuspjeha. I to je tako. Volim da radim sa rediteljima i rediteljicama sa kojima komuniciram otvoreno i slobodno. Volim kad pred mene postavljaju izazove, kada me tjeraju da provjetravam traume i tražim ono što, ma koliko mislim da mogu da govorim o svemu, ipak ne bih rekla ili pokazala nikome. Nemam rituale. Nemam recept. Trudim se da nemam sigurnosnu mrežu. Da bih uživala u poslu moram imati tu malu dozu adrenalina – ako se okliznem i padnem, neće biti ničega da ublaži taj pad. Ne mislim da mi nešto leži ili ne leži i ne volim da me se stavlja u bilo kakve pregrade. Mislim da je to smrt za glumicu i glumca – kad neko odluči da si ti najbolji u tome. Inspirišu me ljudi. Moram osjećati da sam u sigurnom okruženju u kojem je najvažniji posao koji zajedno radimo. Ne mi u pozorištu. Nego pozorište u nama. Što bi rekao moj divni kolega, pokojni Žan Marolt“, odgovara Vedrana.
Majka, kćer i otac na sceni su samo glumci u predstavi
Njena dvadesetrogodišnja kćer, Sara Seksan, jedna je od najdarovitijih bh mladih glumica, talentirana čelistica i nesuđena studentica Muzičke akademije. Kada je zimus na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta premijerno prikazan “Idiot” od Dostojevskog u režiji Selme Spahić, na sceni su se našli Vedrana, njen bivši suprug Aleksandar Seksan i njihova kćerka Sara. Iako su svi vrhunski profesionalci bilo mi je zanimljivo pitati Vedranu kako se uopće takva suradnja realizira na sceni i kako oni promijene uloge iz osobnih, porodičnih u one koje su profesionalne.
“Jako me je iznenadilo kad su me prvi put pitali – kako je igrati sa bivšim mužem. Valjda zato što ja nikad nisam na sceni stajala sa mužem, pa ni sad ne stojim sa bivšim mužem. Niti sam ja u poslu bila njegova žena, niti je on bio moj muž. To smo bili privatno. Na sceni smo uvijek bili kolege. Naše karijere su uvijek bile potpuno nezavisne jedna od druge. I on je jedan od onih kolega koje jako cijenim i za koje mislim da su fenomenalni glumci – a sa takvima je čast stajati na sceni ili u kadru. Ja volim da radim sa boljima od sebe. Tako napredujem. Na sceni je i moja kćerka Sara moja mlađa kolegica od koje učim i za koju se nadam da ima šta naučiti od mene. Njen put je njen put. On nema veze ni sa mnom ni sa njenim ocem“, poručuje Vedrana.
Svjesna je činjenice da Sarin glumački put u početnoj postavci nije lepršav i jednostavan i da ne ovisi isključivo od njene darovitosti, talenta i ambicije, jer iza sebe ima dvoje vrlo poznatih roditelja, koji će često istovremeno s njom biti na sceni.
“Sara svoj glumački put treba da napravi sama, kao što smo mi pravili svoj. Jasno mi je i da ćemo joj mi u karijeri biti veliki teret, jer će se na sve što napravi gledati kao na naše izakulisno djelo. I to je jedino što sam joj rekla – ili ćeš se pomiriti s tim i naučiti da se nosiš, ili se bavi nečim drugim. Početi karijeru sa ocem prvakom pozorišta i majkom direktoricom Drame u jednom pozorištu je kao da se skinete goli i ofarbate u žuto i izađete u šetnju na glavnu ulicu. Nadam se, kao majka koja voli svoje dijete, da će, obzirom da je to bio njen izbor, imati snage da šeta dignute glave”, poručuje Vedrana.
Prva direktorica Drame sarajevskog pozorišta nakon 100 godina
Prije dvije godine Vedrana je postala direktorica Drame u Narodnom pozorištu u Sarajevu, kao prva žena u 100 godina postojanja pozorišta. Prosto je nezamislivo da je ženama u BiH trebalo 100 godina da kroče na tu poziciju i zasigurno to nije bilo jednostavno postići. Zanimao me je Vedranin stav o položaju žena na upravljačkim pozicijama u našem strogom maskulariziranom poslovnom svijetu duboko prožetom patrijarhatom i konzervatizmom od kojih ni umjetnost u konačnici nije pošteđena.
“Ta činjenica se nakon mog imenovanja u medijima pojavila kao izvjestan kuriozitet. Fun fact. Za mene je ona porazna. Ne vjerujem da u stotinu godina Narodnog pozorišta nije bilo boljih i pametnijih i sposobnijih žena koje su mogle da budu umjetničke direktorice. Nisu. I to je za mene dovoljna činjenica o tome kako u ovoj sredini gledamo na jednakopravnost. Znam, kao neko ko je dvadeset i više godina u ovom pozorištu, da je odnos prema meni kao direktorici i odnos prema svim predhodnim direktorima drugačiji. Od mene se nekako očekivalo da napravim neku porodičnu atmosferu, valjda zato jer žene prave te atmosfere. Ja ne želim porodicu u pozorištu. Želim ljude koji će se ozbiljno i predano baviti poslom za koji smo plaćeni. Ne mislim da sam bolja od svih onih koji su tu bili prije mene. Mrzim odnos – prije mene ništa, poslije mene potop. Prije mene su tu bili važni ljudi, poslije mene će doći neki drugi važni ljudi. Ne pravimo mi sebi mauzolej. Nego radimo na tome da jedna izuzetno važna i ozbiljna institucija napreduje. Nisam tu da bi mi ime urezali zlatnim slovima na fasadu, nego sam tu da uradim nešto najbolje što mogu. Ja vidim samo odgovornost. Ništa drugo. U svakom smislu. Pa i u tom da sam prva žena. Ne zato jer mislim da nekome treba da dokažem da su žene sposobne da budu na takvim mjestima. Nego zato da se otvore vrata nekim drugim ženama. Koliko god to nepopularno bilo reći – položaj žena u BiH je strašan. Naše kvazitradicije, naša lažna religioznost, naše licemjerje, svi užasi vječne tranzicije, nepostojeće bavljenje PTSP-om, impotentnost zakona i nesposobnost države – sve se to lomi preko žena u ovom društvu. Nemamo ista prava. Zato jer je jedini apsolutni zakon u ovoj državi zakon jačega. Uvijek ću se boriti protiv toga“, poručuje Vedrana.
Vrlo je jasno da se pored borbe za jednakopravnost žena s muškarcima, što se svakim danom pokušava ismijati i obezvrijediti, u ovoj se državi mora podhitno promijeniti i odnos društvene zajednice prema kulturi i umjetnosti. Ne samo deklarativno umjetnicima i kulturi dodijeliti koju hiljadu maraka više budžetskog novca, nego prvenstveno unaprijediti i položaj žena umjetnica, povećati im honorare, i naročito pojednostaviti mogućnost ostvarivanja statusa slobodnih umjetnica.
“Prije svega mora se promijeniti odnos po kojem je kultura najnebitnija stvar ovog društa. Tokom vanrednih okolnosti pandemije svjedočili smo odnosu države prema umjetnicima kao prema onom cvrčku iz basne o cvrčku i mravu. Pjevali ste – sad umrite od gladi. Spominjem to kao najvidljiviji primjer nesređenosti statusa umjetnika. Kod nas koji se pozorištem bavimo valjda treba promijeniti to da smo se sveli na zabavljače. Mi se ne takmičimo sa Pink kanalima. Nego utičemo na formiranje društvene svijesti. Naš posao je važan. Mi nismo lijepočitači velikih tekstova sa scene. Zato da djeca ne čitaju lektiru. Mi tim tekstovima govorimo o društvu u kojem živimo. O sada i ovdje. To nikada ne smijemo zaboraviti“, tvrdi Vedrana.
Nakon uloge u seriji Kotlina priprema scenarij za novu seriju
Posljednjih godina se trend snimanja TV serija znatno nametnuo u odnosu na filmsku produkciju, u kojoj je bh kinematografija posljednje dvije decenije, od Danisovog Oskara iz 2001., bilježila značajne i sjajne rezultate. U jednoj od takvih recentnih TV serija, “Kotlina”, redatelja Danisa Tanovića, Vedrana je igrala glavnu žensku ulogu u prvoj sezoni. Iako je njen lik Selme, direktorice Muzeja, ubijen, Vedrana nam otkiva kakvo je iskustvo glume u TV serijama.
“Nakon mnogo godina BH Content Lab uradio je prevažnu stvar – da konačno imamo respektabilnu TV produkciju. Ja želim da vjerujem da je ovo samo početak i da neće stati. Dokazano imamo najbolje reditelje, filmske radnike u regionu, naši glumci igraju u serijama koje se snimaju van BiH sa velikim uspjehom, i bio je red da to neko prepozna. Današnje serije snimaju se izuzetno ozbiljno i uživam u tome da se toliko radi i da nekako gotovo svi nešto snimaju. Kotlina je nešto na šta sam jako ponosna i na šta gledam sa mnogo ljubavi. I na ulogu i na cijeli proces rada i na saradnju sa Danisom i Amrom i na divnu saradnju sa Feđom. Nagrade koje je osvojila serija i glumci na SFF-u bile su mi kao neko pogonsko gorivo. Bila sam beskrajno ponosna. I zahvalna da sam bila dio toga. Moj lik se iz objektivnih razloga neće pojaviti u narednim sezonama, ali jedva čekam nastavak i želim im mnogo sreće i uspjeha. Trenutno kao scenarista pripremam seriju koja je prošla prvi krug izbora BH Content Laba i Nikola Kuprešanin i ja radimo na verzijama scenarija. Seriju će producirati Oxigen produkcija na čijem čelu je Ermin Sijamija, a reditelj je Dino Mustafić. Uzbudljivo je. Vidjećemo“, otkiva nam Vedrana.
Sve ove silne glumačke uloge u različitim pozorišnim trupama u regiji, snimanje filmova, serija i učestvovanje na filmskim i pozorišnim festivalima ne ostavlja joj previše vremena za bavljenje lagodnim privatnim životom. Vedrana ima novog partnera, novosadskog redatelja Andraša Urbana, srećom kolegu iz pozorišnog svijeta, i dvoje djece iz braka sa glumcem Aleksandrom Seksanom. Između kćerke Sare i sina Ise je desetogodišnja razlika u godinama, pa je, iako je kćer već odrasla žena, još uvijek zaglavljena u pubertetu.
“Živim na točkovima. Imam dvije kuće koje su jedna od druge udaljene nekih sedam sati vožnje. Putujem zbog posla, putujem privatno, putujem, putujem… Moja kćerka je već odrasla žena sa svojim životom i karijerom, ali sam ja još uvijek mama koja sluša sve poslovne i privatne bure i uspjehe, rame sam za plakanje i stroga i nepokolebljiva kada se treba popiti gorki lijek. Moj sin ulazi u pubertet i iako stalno govori da će biti „divan u tom pubertetu“ očekujem još jednu rolerkoster vožnju. Vježbam matematiku, iskuhavam supu, hranim psa i mačku, informišem se o skuterima za trikove, grafiti umjetnicima, košarci i formuli 1. Moj partner, Andraš Urban, je direktor pozorišta u Novom Sadu, na čelu renomiranog pozorištnog Desire Festivala, reditelj koji radi mnogo i uspješno po cijelom regionu, otac dvoje djece u pubertetu, dakle – i sam je konstantno na točkovima. Pratimo se na Google maps, puteve i razdaljine koje prelazimo, mnogo smo na Viberu i beskrajno se radujemo vremenu koje provedemo na istom kauču ispred istog televizora. Uvijek kažem kako je moj životni cilj jedan dosadan život. I beskrajno uzbudljivo pozorište“, otkriva nam na kraju našeg razgovora Vedrana.
Photo: privatna arhiva/Gracija/Klix/Narodno pozorište Sarajevo
