Zimi bi se žene na selima, naročito u onim planinskim, okupljale oko vatre pričajući i kuhajući uz pletivo s vunom koju su obično same ispredale od ovaca iz svojih i obližnjih stada. Tako bi lakše prekratile kratke hladne zimske dane, živeći u krajevima koji su danima bili zavejani snijegom, i usput bi isplele cijelu novu kolekciju za svoje ukućane i ostale seljane. A ponešto bi se i prodalo kad bi se u grad išlo na pijacu u prodaju sira, mlijeka i jaja.
U ova moderna vremena sela su u bh planinama gotovo potpuno ispražnjena i rijetko ćete u planinskim selima sresti nekadašnje ženske kružoke uz pletivo i heklanje. A da taj stari običaj ženskog druženja uz pletivo ne bude u potpunosti zaboravljen i izgubljen pobrinula se modna dizajnerica Nadira Škaljić Mingasson, osnivačica Udruženja za žene koje se bave pletivom po nazivom UdruŽene. U narednim redovima pročitajte više o njenoj “vunenoj” ženskoj inicijativi.
Slučajni susret na ulici odredio joj je karijeru
Ratne ’93 godine Nadira je na uporno insistiranje svojih roditelja napustila rodni grad i iz Sarajeva stigla u Francusku. Tamo je nastavila započeti studij književnosti u Sarajevu na studiju moderne zapadne književnosti, misleći da će se vrlo brzo vratiti kući. No, kako život uvijek kroji drugačije scenarije, Nadira je tokom studija upoznala svog sadašnjeg muža. Zatim je rodila tri sina i ‘vrlo brzo’ pretvorilo se u dvadeset godina života u Francuskoj. Nakon 20 godina odlučila se, zajedno s familijom, 2011. vratiti u Sarajevo. Književnost joj ipak na koncu nije bilo suđeno zanimanje, pa se obrela u francuskoj modnoj industriji. U njoj je izgradila zavidnu karijeru radeći za Agnes B., Antoine and Lilli i druge francuske modne brendove. No, jedan slučajni susret na sarajevskoj Baščaršiji, koji se desio u januaru prije 23 godine, promijenio je u potpunosti tok njene karijere.
“Šetala sam Baščaršijom sa sinom u kolicima. I tad slučajno na ulici upoznala ženu koja je plela i prodavala pletene i heklane džempere za bebe. Kupila sam sinu jedan džemper. Dobro se sjećam da je to bio plavi heklani džemper sa šarenim cvjetićima. I taj džemper s cvjetićima je ustvari bio trigger da započnem razgovor s njom. Ona mi je tada ispričala svoju životnu priču. Bila je iz Srebrenice, izgubila je sina u ratu. Moj sin podsjetio ju je na njenog kad je bio beba. Ne sjećam se njenog imena i da li sam uopšte pitala za njezino ime. Mene je taj slučajni susret na Baščaršiji i ta njena priča jako potresla. Bila sam tada u postporođajnoj krizi i shvatila sam da je njoj to pletenje lijek za njenu bol”.
Od nje je saznala i da jedna od pletilja koja je bila okupljena oko inicijative norveške humanitarne organizacije Norvegian People’s Aid koje je okupljalo žene koje su iz Srebrenice izbjegle u Tuzlu, nastojećiih okupiti njima znane ženske kružoke uz pletenje. I tako je Nadiri nakon tog slučajnog susreta pala na um ideja da spojim taj njihov tradicionalni rad sa svojim kreacijama.
“Ručni rad kojim se bave žene u BiH je stvarno izuzetan, a na Zapadu je izumro, jer su žene prestale da se bave pletenjem. A pletenje zaista ima jednu vrlo važnu kompnentu. Osim što je to kreativna aktivnost istovremeno je i umirujuća aktivnost i pletenje ima nekakvu, rekla bih, toplinu oko sebe. Ima neku nostalgiju za kojom svim pomalo čeznemo, pogotovo u nekim zrelijim godinama. Jer, svi smo u porodici imali nekoga ko nam je nekad ispleo neku kapu, džemper, rukavice. I samo pletenje ustvari je vrlo kreativan čin, jer se od jedne niti stvaraju vrlo zanimljivi odjevni predmeti”, priznaje Nadira.
Pročitajte više: Jasna Hadžimehmedović Bekrić: “Kostimografija je uz modu moja najveća ljubav”
Pletenje je prilika za ženske razgovore i druženje
Razgovarajući s tim ženama shvatila je da je njima oduvijek pletenje bilo prilika za druženje i razgovor. A nakon preživljenih ratnih strahota i jedna vrsta psihoterapije. Nekada davno žene na selima u kojima su živjele nisu imale priliku da se školuju i one su svoja svakodnevna mala druženja uz pletenje i heklanje koristile da na taj način praktički nešto rade i da se druže, uz pletivo i ručni rad.
“I tada sam shvatila da je tim ženama pletenje ustvari poveznica. I tako se rodila moja ideja o tome da radim s njima. Uzela sam neke njihove komade koji su bili bazičnog dizajna, predstavila ih dizjnerima u Francuskoj s kojima sam radila i tako je počela naša saradnja”, prisjeća se Nadira.
Najprije je ostvarila saradnju s Agnes B., jednom od najvećih francuskih dizajnerica. Ona je jedan od najvažnijih sponzora Sarajevo Film Festival i autorica je čuvenog Srca Sarajeva. Agnes B. je kao dugogodišnja prijateljica Sarajeva znala cijeli istorijat BiH i Sarajeva i bila je jako dirnuta sudbinom srebreničkih žena i svime što su one preživjele u ratnom vihoru.
“Agnes je jako osjetljiva na žensku solidarnost i položaj žene u društvu. Sama je pokrenula svoj modni brend i razvila veliko preduzeće, tako da smo s njom baš napravili sjajan spoj. Te žene su plele za Agnes B. skoro 5-6 kolekcija i na koncu je prestala ta suradnja jer se to više nije uklapalo u njene nove kolekcije”, otkriva Nadira.
Povratak u Sarajevo i osnivanje UdruŽene
Potaknuta sjajnim odazivom žena koje su s velikim elanom plele za francusko tržište, Nadira je odlučila da ne prekida tu uspješnu suradnju. Odlučila je da pokrene svoj vlastiti brend. Bilo je to vrijeme kad se rodio i njen srednji sin i tada je osnovala brend dječje garderobe. I za njega su također plele bosanske žene, a predstavljala ga je na sajmovima mode u Parizu, u Tokiju, u Milanu, u Firenci.
Zanimljivo je kako je taj brend dobio ime. Naime, ime je dobio po jednoj simpatičnoj izjavi njenog, tada četverogodišnjeg najstarijeg sina, koji je pred gostima važno izjavio na francuskom “Quand j’emais grand j’evais 4 ans”, što znači “Kad sam bio veliki imao sam 4 godine”. Brend je sjajno započeo svoju priču i Nadira je osnovala svoju firmu u Francuskoj, a u BiH je zaposlila koordinatoricu sa bosanskim ženama pletiljama.
“Međutim, kako se posao razvijao primijetila sam da žene nisu bile organizirane u dobru strukturu i nije postojao neko ko može da ih vodi, podučava i kontroliše. Počele su da mi šalju stvari koje nisu odgovarale standardima. Kvalitet nije bio dovoljno dobar a ni materijali koje su nalazili i to više nije bilo OK. I ja sam došla 2011. u nezgodnu situaciju gdje sam trebala da napravim izbor da li da sve prekinem, jer je očigledno bilo nemoguće raditi tako na distanci sa ženama u Bosni i Hercegovini, i da skroz odustanem i da se vratim svojim drugim poslovima. Ili, druga opcija je bila, da ja dođem ovdje, da osnujem firmu i vodim posao odavdje”, pojašnjava Nadira.
Proizvode slali na svjetske modne sajmove
Prevagnula je druga opcija i Nadira se s cijelom familijom vratila u Sarajevo kako bi osnovala strukturu koja će se profesionalno baviti pletenjem na nivou koji može odgovoriti zahtjevima međunarodne mode.
“Sjećam se svog razgovora s mužem koji je Francuz i te moje ideja da dođemo ovdje s djecom. Srećom moj muž je fotograf i pisac, a tada je bio reporter freelancer i oduvijek je puno putovao. Tako smo odlučili da dođemo s naša tri sina u Sarajevo prije 12 godina”, prisjeća se Nadira.
Godinu kasnije osnovane su UdruŽene sa tri-četiri žene koje su radile na početku bukvalno u garaži.
“Imali smo sreću da na samom početku stupimo u kontakt s ambasadom Norveške. Tadašnja ambasadorica je bila totalni fan pletenja i sama je plela. Obožavala je pletenje i vunu i ona se bukvalno zaljubila u naš projekt. Ona je zaslužna za taj veliki projekt koji nam je omogućio da s proizvodima izađemo na svjetske modne sajmove u Tokiju i u Parizu, da se preselimo u našu kancelariju i da zaposlimo veći broj žena”, ističe Nadira.
Pletenjem mijenjaju sliku i poziciju žena u malim sredinama
Tada su pokrenuli posao sa četiri žene pletilje, a u međuvremenu je njihova mreža narasla. Sada okupljaju između 200 i 250 žena iz cijele BiH. Iz Sarajeva i okolice ih je stotinjak, a ostale žene dolaze iz sedam centara koje su otvorili u Jablanici, Konjicu, Vranduku, Kaknju, Olovu, Rudom i u Kalinoviku. Posao su organizirali na način da u Jablanici i Rudom rade s formalnim organizacijama, a u drugim mjestima su to uglavnom neformalne grupe žena s kojima se sastaju. U svakom od centara imaju i žene koordinatorice zadužene za logistiku, podjelu materijala za pletenje i proizvodnju. U početku su radile isključivo po narudžbi za strane dizajnere na sajmovima. Njima je ručni rad bio dijelom neke njihove kolekcije. Za svoju kolekciju birali su materijale i dizajn po kojima žene pletu, što je činilo doskora 80% njihovog radnog procesa.
Pročitajte više: Zilka Spahić Šiljak: “Rodni stereotipi uzrok su manjka žena na liderskim pozicijama”
Ono na što je Nadira posebno ponosna je filozofija njihovog rada. Dokazala je da žene zajedničkim radom kroz tradicionalni ručni rad mogu doprinijeti razvoju kreativnosti i napraviti promjene na više nivoa.
“Našim radom ovdje mijenjamo sliku o ženama i mijenjamo poziciju žene u njihovim porodicama i zajednicama. Osnažujemo se svi zajedno. Jedna drugoj pružamo podršku. Mi mijenjamo svijest i mijenjamo stavove tih žena. Vidim iz godine u godinu kako se žene koje rade od kuće mijenjaju i kako se njihova svijest mijenja. Mi udruženo promovišemo kolaboraciju žena. Ono što je naš najveći rezultat u ovih 11 godina je što smo uspjele da stvorimo zajednicu žena koje se vrte oko jedne stvari, a koje sve povezuje, vuna, pletenje i tradicionalni rad”, ističe Nadira.
Žene iz UdruŽene svojim kćerima su zaradom od pletenja plaćale školovanje
Mnoge od žena koje su članice njihovog Udruženja su silom prilka u svojim porodicama, uglavnom potaknute patrijarhalnim obrascima prisutnim naročito u vrlo malim sredinama gdje žene nisu imale prilku za školovanje, bile prisiljene napustiti školovanje nakon završetka prva četiri arzreda osnovne škole, što je za mnoge od tih žena bilo jedno od najtraumatičnijih životnih iskustava.
“Veliki broj žena koje rade za nas su uložile svu svoju platu u edukaciju njihovih kćerki. Jedna od njih iz jednog sela pored Olova je obje kćerke poslala na studij u Sarajevo i jedna od kćerki je na svom masteru na Ekonomiji napravila završni rad o Udruženima i njenoj majci koja tu radi. To su priče i promjene koje mi radimo i na koje sam ponosna”, ističe Nadira.
Vuna i konac su niti koje ih sve povezuje. To je za UdruŽene vrlo važno kad nastupaju na međunarodnim sajmovima, koji predstavljaju ogromnu arenu na kojima se susretne do 500 izlagača. Na tim sajmovima Nadira veli da je danas prisutna brza moda napravljena od jetfinih materijala s jeftinom radnom snagom:
“Mi kad dođemo na sajam zapaženi smo jer smo drugačiji i našim dizajnom i našim idejama. Zajedno sa svim našim ženama mi stvaramo proizvod koji je totalno drugačiji, koji niko nema. Naš dizajn je skroz drugačiji zato što mi to možemo napraviti, jer smo na izvoru nečega što ima izuzetno tradicionalne vrijednosti koje su ukorijenjene u našu kulturu odijevanja. A to se vani sve više cijeni”.
Administrativi problemi s izvozom nisu ih obeshrabrili
Napuštajući izuzetno uređen poslovni svijet u Francuskoj, Nadira se u našoj biznis džungli suočila sa raskošnim spektrom apsurdnosti administrativnih propisa i pravila.
“Sve je to suviše komplicikovano i čovjeku neshvatljivo. Mislim da je taj cijeli administrativni dio biznisa ovdje totalno apsurdan, oduzima jako puno vremena i totalno je neproduktivan. Nama je za izvoznu dokumentaciju trebalo čak 50 strana dokumenta. O pokušajima da nas korumpiraju iz carinske administracije pri uvozu ne bih ni govorila. Mislili su da ću pristati na tu vrstu aranžmana tako da su nam određeno vrijeme prilično zagorčavali život na carini. Na kraju su odustali od svojih namjera”, tvrdi Nadira.
Sajmovi mode na kojim se pojavljuju se dešavaju dva puta godišnje. Jedan je zimski, u januaru u Parizu i Milanu, u okviru Fashion week-ova, gdje se do marta predstavljaju zimske kolekcije. Ljetni su od juna do septembra. Trenutno su u finišu priprema za otvaranje svog prvog dućana u Sarajevu, koje je planirano za početak februara.
Zadovoljna je svime što su napravile u proteklom periodu. Nakon uspostavljanja operativnog dijela poslovanja, fokusirala se na svoj doprinos u komunikaciji s vanjskim tržištem.
“Moj se posao konačno sveo na to da sam ja njihova glavna centrifugalna sila. Da sam glavna poveznica s klijentima i snadbjevačima vani. Našim ženama sam ja njihov izlaz u svijet i to je i njima jako bitno. Zato nikad ne mogu reći kako izgleda moj tipični radni dan. Uvijek se nešto novo dešava, što ponekad ne mogu ni pretpostaviti”, na kraju našeg razgovora poručuje Nadira.
Photo: Privatna arhiva
