Nakon više od 20 godina ponovno je provedeno istraživanje Barometar rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini, ovaj put za 2023. godinu. Prvi Barometar izrađen je 2002., a u ova dva desetljeća evidentirani su značajni iskoraci u pravcu unapređenja rodne ravnopravnosti u formalno-pravnom aspektu, stoji na službenoj stranici. Ipak, mjesta za napredak je mnogo, pogotovo kad je riječ o “praksi”. O tome što znači da naši ljudi rodnu ravnopravnost većinom prihvaćaju samo deklarativno, ali i o samim rezultatima istraživanja te mjestima za poboljšanje, razgovaramo sa Zilkom Spahić Šiljak, profesoricom rodnih nauka, feministicom i aktivisticom.
Zakoni su usvojeni, ali ‘ekonomija brige’ je i dalje na plećima žena
Napredak u ova dva desetljeća uočavamo u različitim aspektima, ali ponajviše u formalno-pravnom aspektu. Usvojeni su relevantni zakoni, uspostavljeni su institucionalni mehanizmi rodne ravnopravnosti, usvojeni gender akcioni planovi na različitim nivoima vlasti… sve u cilju unapređenja stanja rodne ravnopravnosti. Ratificirani su važni međunarodni dokumenti, poput Konvencije Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici – Istanbulska konvencija (2014). Ipak, neke okolnosti ukazuju na to da je potrebno još mnogo raditi da se u praksi odjelotvore principi rodne ravnopravnosti i implementiraju u cijelosti zakoni i politike koji promoviraju rodnu ravnopravnost.
I Spahić Šiljak ističe da su rezultati u odnosu na 2002. bolji ponajviše u formalno-pravnom smislu. Međutim, ključna stvar na kojoj i dalje treba raditi je re-distribucija obaveza iz privatne sfere, odnosno neplaćeni rad koji nažalost najviše obavljaju žene (6-7 sati dnevno), što BiH stavlja na vrh ljestvice zemalja u kojima je ekonomija brige na plećima žene. To je usko povezano s usklađivanjem profesionalnog i privatnog života, jer žene osjećaju veći pritisak i obavezu nego muškarci, objašnjava Spahić Šiljak.
“Naravno, uz sve to, potrebno je unaprjeđivati zakonsku regulativu, ali i primjenu zakona koji reguliraju nasilje u obitelji, i općenito rodno zasnovano nasilje, jer su kazne male, a žrtve obeshrabrene da prijavljuju jer ionako im se malo vjeruje, a i kada prijave većinom se sve završi na uvjetnim kaznama i/ili nekoliko mjeseci zatvora”.
Pročitajte više: Prosječnoj Bosanki kućanski poslovi oduzimaju čak 7 sati dnevno
Deklarativno prihvaćanje rodne ravnopravnosti nije dovoljno
U Barometru je navedeno da postoji veliki jaz između deklarativnog prihvaćanja rodne ravnopravnosti i konkretiziranja jednakih prava za žene i muškarce u bosanskohercegovačkom društvu. Spahić Šiljak objašnjava da “većina ljudi deklarativno prihvaća rodnu ravnopravnost, jer se tako možda očekuje, ili ne žele da ih neko prepozna kao nekoga ko oponira progresu i rodnoj ravnopravnosti. Ili naprosto zato što većina ljudi u kvantitativnim istraživanjima daje socijalno poželjne odgovore”.
“Da bi se napravio iskorak i da bi se od deklarativne i de jure ravnopravnosti došlo do de facto suštinske ravnopravnosti treba mnogo sistemskog rada, reformi, socijalne, ekonomske pa i politike stabilnosti. Pored toga, treba imati na umu da se mentalitet sporo mijenja te da ljudi na ovim prostorima nemaju izgrađenu građansku i ljudsku odgovornost da se zauzmu za vrijednosti koje deklarativno prihvaćaju. U svemu tome, svakako najveći akcent treba da bude na obrazovanju, ali i rodno odgovornim politikama u institucijama”.
Na temelju rezultata ovog istraživanja i analize percepcija i stavova građanki i građana evidentno je da je za postizanje rodne ravnopravnosti važno raditi na: obrazovanju, ekonomskom osnaživanju žena, dostupnosti socijalnih usluga, umrežavanju, mentorskoj podršci i izgradnji solidarnosti među ženama te suprotstavljanju različitim mehanizmima kontrole i nasilja nad ženama koji se reflektiraju u formama hegemonije i toksične muškosti, mizoginije i seksizma.
Pročitajte više: Zilka Spahić Šiljak: ‘Rodni stereotipi uzrok su manjka žena na liderskim pozicijama’
Kritičko mišljenje, empatija, retrogradna ideologija…
Zanimljivo je da Barometar rodne ravnopravnosti ukazuje na to da većina ispitanika/ca (87.7% žena i 74.6% muškaraca) smatra da veće učešće žena vodi kvalitetnijim i pravednijim politikama u društvu. Ipak, pokazalo se ono o čemu često govorimo: prevladava percepcija (82.7% žena i 74.4% muškaraca) da su muškarci privilegiraniji od žena u zapošljavanju i dobivanju rukovodećih pozicija. Također, prevladava stav da feminizacija zanimanja i poslova ograničava žene na manje plaćene poslove: (73.2% žena i 58.2% muškaraca).
Uz to, većina (73.2% žena i 58.2% muškaraca) se slaže da žene rade u manje plaćenim i manje društveno vrednovanim zanimanjima i poslovima. Većina se slaže (82.7% žena i 77.4% muškaraca) i da žene ne dobivaju unapređenje na poslu zbog porodičnih obaveza. Pozitivno je što većina (88.8% žena i 84.8% muškaraca) u anketi smatra da i muškarci trebaju uzeti roditeljsko odsustvo kako bi brinuli o djetetu kao i njihove supruge i partnerice.
“Većina rezultata je bila očekivana, jer poznajem kontekst i pratim druga istraživanja, a isto tako svjesna sam da siromaštvo, političke tenzije i korporativna konzumeristička kultura uništava oštricu kritičkog mišljenja i empatiju. Ljudi se zatvaraju u svoje mikro svjetove u kojima se bore da prežive i kojima ih različite interesne skupine mobiliziraju za različite retrogradne ideologije. Ženama je najveći problem gubitak ekonomske sigurnosti i stabilnosti, rodno zasnovano nasilje koje trpe kako u obitelji tako i u profesionalnom životu te kultura nasilja, seksizma i internalizirane mizoginije zbog koje ne pružaju podršku jedna drugoj”, zaključuje Spahić Šiljak.
Barometar možete pronaći na poveznici.
Foto: Canva / LinkedIn @Zilka Spahic Siljak
