Ukrajinska redateljica i scenaristica Maryna Er Gorbach sinoć je na Takmičarskom programu Sarajevo Film Festivala predstavila svoj film pod nazivom Klondike. Ovaj je film urađen u tursko-ukrajinskoj koprodukciji, a na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu u januaru je osvojio Nagradu za najbolju režiju, a na Berlinaleu je osvojio drugu nagradu u kategoriji Panorama Audience Award.
Svaki rat ostavlja iste traume
Ovaj ukrajinski film na vrlo snažan i emotivan način govori o vremenu prije 8 godina, kada je Rusija izvršila aneksiju ukrajinske pokrajine Donbass, u julu 2014. i kada su, navodno greškom, ukrajinski separatisti oborili putnički avion Malaysia Airlines, u nesreći u kojoj je poginulo preko 300 ljudi. Prateći mladi par, trudnu Irku i Tolika, koji očekuju svoje prvo dijete, koji žive na farmi u selu na rusko-ukrajinskoj granici, Maryna fanstastično portretira prve dane rusko-ukrajinskog sukoba, koji karakterizira opća pometnja i zbog avionske nesreće. U cijeloj priči ona oslikava sukob Irkinog muža Tolika, kojeg njegovi prijatelji separatisti nagovaraju da im se pridruži, s njenim bratom Yarikom, koji je gorljivi ukrajinski patriota. Irka u visokoj trudnoći odbija da bude evakuirana sa ostalim seljanima, iako im je kuću ozbiljno oštetila granata, prisiljavajući Tolika i Yarika da obnove kuću, iako oko njih vojska sve više okupira teritoriju. Cijelu priču pomalo nadrealnom čini i potraga za ostacima aviona i tijelima poginulih u nesreći. Naravno, ratni sukobi i snaga jačeg muškarca koji ima pušku na koncu dovede do neočekivanog obrata i potpuno sulude završnice.
Žene život daju, a muškarci ratnici ga uzimaju
Maryna Er Gorbach je napravila nevjerovatno snažan ženski film, koji je posvetila svim nevinim ženama, naročito svim ženama u ratnim sukobima. Iznimno je važno što je redateljica o ratu, njegovom besmislu koje obično započinje nezrelom muškom igrom s oružjem, a kasnije postaje okrutna svakodnevica koja uništava živote i ostavlja duboke traume, progovorila ženskim jezikom. Maryna je u ovom filmu pokazala svu snagu žene koja kao supruga, majka, sestra mora nadjačati taj nezreli muški poriv za mahanjem oružjem i dokazivanjem “ko je jači” i koja na kraju biva okosnicom onoga što život znači.
Jer, žena je ona koja život stvara i rađa, a muškarci ratnici, oni koji život uzimaju. Na to je posebno i ukazala posljednjom scenom u filmu u kojem se glavna junakinja Irka sama porađa i rađa djevojčicu. Ta je scena bravurozno snimljena i prikazuje upravo svu apsurdnost života i smrti, kad Irka istovremeno rađa novi život, a vojnici uzimaju živote njenom mužu i bratu, brutalno ih ubijajući kao pse ispred kuće.
Na početku presice Maryna je objasnila otkud tako neobično ime filma, koje nosi po kanadskoj rijeci Klondike. Kako je rekla, to ime oslikava upravo ratni kontekst s tim da u ovom slučaju umjesto zlatonosne rijeke odnosno “puta ka zlatu” u ovom slučaju znači “put ka ratu”.
Pročitajte više: Sjajna “Balada” Aide Begić otvorila je Takmičarski program SFF-a
Na presici je Maryna rekla da je “prije dvadesetak godina, kad je još studirala, gledala film “Grbavica” Jasmile Žbanić i da joj je taj fllm promijenio život i naučio je šta se u ratu u Bosni zaista desilo”. Ispričati priču o ratu i stradanjima koja rat sa sobom nosi iz ženske vizure bilo joj je iznimno važno poručila je. Jer, ženski narativ koji govori o ratu uvijek se dijametralno razlikuje od onog muškog narativa osvajača i heroja. Žene su snažne gromade koje u ratnim sukobima čuvaju ognjišta, vidaju rane svojim muškim članovima familije, odgajaju djecu siročad bez oca, vraćaju se na zgarišta da obnove svoje stradale domove, spašavaju pokidane živote i rasturene familije na milion suptilnih načina. I nikad im se niko dovoljno ne oduži za tu viševjekovnu transgeneracijsku borbu. I niko ih ne posluša kad požele spriječiti sukobe i pronaći mirnija i mudrija rješenja za izbjegavanje sukoba. Iznimno je važno ovako hrabar filmski izričaj prikazati u Sarajevu i na Balkanu, koji su ratne strahote proživjeli prije nepunih 30 godina i vidjeti da ratne rane bivaju iste, snažne i prejake, gdjegod i u kakvim god ratovima da se dese.
Posebna čar ovog fascinantnog filma je briljantna fotografija koju potpisuje direktor fotografije Sviatoslav Bulakovskyi. Predjeli na ukrajinsko ruskoj granici u nekim momentima tako nadrealno izgledaju, kao da se radnja dešava u zapadno-središnjem dijelu Amerike, u pustinji Nevade, a ne u Ukrajini. Širokopojasni kadrovi snimani “iz jedne ruke” su nevjerovatan dragulj u ovom filmu, koji filmu daju posebnu čaroliju i to su znali prepoznati i kritičari na Sundance Film Festivalu gdje je Maryna Er Gorbach dobila glavnu Nagradu za najboljeg redatelja/redateljicu.
I kako je na jučerašnjoj press konferenciji jedna novinarka izjavila “da joj kao osoba koja je preživjela rat u Sarajevu i BiH ukazuje najdublje poštovanje, jer je konačno na ženski način progovorila o besmislu svakog rata, koji je apsolutno svaki na kraju isti” Maryni se moramo posebno zahvaliti na hrabrom ženskom narativu u dominantnoj muškoj filmskoj industriji koji mijenja paradigmu doživljenog ratnog iskustva.
Photo: SFF/Klondike/Anisa Šerak