Kako žena, pravnica po struci, odluči da se bavi tradicionalo muškim poslom restauracije starog namještaja saznaćete u našoj vrlo zanimljivoj priči sa Zeničankom Lejlom Selimović, vlasnicom radionice za restauraciju namještaja i glavnom majstoricom iz “Wood surgery”.
Učeči od starih majstora sama je “ispekla” stolarski zanat
Kao i mnoge poduzetničke priče i Lejlina je započela posve neočekivano i spontano, kad je željela na sebi svojstven, kreativniji način urediti svoj dom. Tada je uvidjela da stari, naizgled neupotrebljivi komadi starog namještaja mogu na vrlo jednostavan način dobiti zanimljiv i nov izgled i postati orginalni i unikatni komadi namještaja, i zaintersirala se za njoj tada posve nepoznatu oblast resturacije starog namještaja. U početku je dosta istraživala i učila po prvi put značenje nekih nepoznatih, stručnih pojmova, upoznavala se sa stolarskim alatima, izučavala dizajn, obilazila stolare i raspitivala se kod starih majstora o svemu što je mogla doznati o popravci starog namještaja. S kim god bi razgovarala svi su je u čudu gledali, misleći da je mlada djevojka i da je to neki njen hir koji će brzo proći. Međutim, što je više saznavala i učila, sve joj je taj posao bio znaimljiviji i sve se više za njega zanimala. Na koncu danas Lejla tvrdi da je “za nju ovo najljepši posao na svijetu”.
“Bilo je tu različitih dogodovština u početku, jer sam učila na sistemu pokušaja i pogrešaka. Ali kada sam stekla određena znanja, iskustva i dovoljno samopouzdanja da drugima mogu ponuditi uslugu restauracije, reparacije i redizajna namještaja odlučila sam da se upustim u poduzetništvo i avanturu zvanu radionica „Wood Surgerery“. Sve je teklo poprilično spontano i neproračunato i izraslo je u jednu lijepu priču”, priznaje Lejla.
Ova mlada pravnica priznaje, da je nakon završetka Pravnog fakulteta u Sarajevu, pravo nikad nije naročito zanimalo, jer je po prirodi oduvijek bila kreativan tip. “Oduvijek sam voljela boje, voljela sam crtati, raditi rukama, opažati lijepo i drugačije. Naknadno sam uradila prekvalifikaciju za zanat, zbog formalno-pravnih razloga, i bez obzira koliko se nekome to činilo kao da korak unazad ja na to gledam potpuno drugačije”, tvrdi Lejla. Prisjećajući se svojih faza učenja o restauraciji namještaja Lejla kaže da “nije bilo nimalo lako i da je puno toga učila i“upijala”raspitujući se na svim mogućim stranama. I da je velika sreća da u BiH ima jako puno dobrih majstora, koji nisu škrti na znanju i jedva čekaju da ga podijele, “iako mora priznati da nije naišla na nekoga ko je specijalizovan samo za restauraciju stolica”, što je odabrala kao svoju specijalnost..
Dizajneri namještaja tvrde da je “teže dizajnirati stolicu, nego neboder”
Svoju je restauratorku stolarsku karijeru započela “popravljajući” razne veće komade namještaja, poput starih kredenaca i komoda, ali se to pokazalo nepraktično za rad, posebno za skladištenje i za transport, a na kraju nije mogla niti valjano naplatiti uloženo vrijeme, trud i rad. Stoga se odlučila za komforniju opciju restauracije isključivo fotelja i stolica.
“Najveći interes od samog početka vlada za fotelje. Vremenom sam se fokusirala na rad sa starim stolicama i foteljama, jer pored praktičnih razloga stolice i fotelje prostoru daju poseban pečat i govore jako puno o vlasniku. Stolice su uvijek inspirativne. To je komad namještaja za kojeg dizajneri namještaja kažu kako ga je “teže dizajnirati nego neboder” i koji je kroz istoriju uvijek bio predmet žudnje. Stolica je sigurno komad namještaja koji sa korisnikom uspostavlja najviše veza na intelektualnom, estetskom, emotivnom i kulturološkom nivou”, ponosno ističe Lejla. Na naše pitanje kako bira stare modele stolica i postoje li pravila koja poštuje pri odabiru stolica Lejla nam je odgovorila:
“Najvažniji mi je dizajn stolice. Radim uglavnom modele iz 70-ih i 80-ih godina i tražim modele iza kojih stoji dizajner. Ali to nije jedino pravilo. Dobar dizajn komada koje radim je nešto što mi je među prioritetima, jer iza dobrog dijela komada kojima su su ranije opremali radni i životni prostori stoje izuzetni dizajneri. Jedna od najtraženijih stolica u mojoj radionici već neko vrijeme je stolica Lupina koju je dizajnirao Niko Kralj, renomirani dizajner iz Slovenije. Dizajn takvih komada je bezvremenski i uživam raditi na takvim komadima. Uradila sam ih jako puno i niti jedna, čini mi se, nije ista. Apsolutno me svaki put iznenade mogućnosti i kombinacije koje mogu dobiti restauracijom i redizajniranjem iste. Namještaj koji restauriram je najčešće namještaj koji je dizajniran i proizveden 60-ih, 70-ih i 80-ih godina i to su komadi kojima su opremane kancelarije velikih fabrika, ustanova, preduzeća, sve Made in Yugoslavia. Često su to i komadi čistih linija i suptilnih krivina za koji se koriste izrazi Vintage, Mid Century Modern”.
Većina komada namještaja koji završe u Lejlinoj radionici, na njenom “drvenom hirurškom stolu”, je završilo na otpadu, jer su ga njihovi stari vlasnici smatrali neupotrebljivim i nezanimljivim, te su ga odlučili izbaciti iz kuće na otpad.
Pročitajte više: Vlasnica luksuznog salona namještaja Casa Mia: “Izgradila sam sebe kroz odnos s klijentima”
“To su komadi koji „skupljaju prašinu“ u podrumima, u garažama, tavanima, vikendicama. Kupujem ih po simboličnim cijenama, a jako često mi ih ljudi i poklanjaju. Obilazim buvljake, tražim na internetu. Ako neka firma radi prodaju starog otpisanog namještaja, što je jako rijetko, jer su administrativne i pravne procedure besmislene, i tu ću se pojaviti. Radionica je zapravo osmišljena tako da nudi uslugu restauracije i reparacije starih komada tako da u najvećem broju klijenti sami donose svoje komade. Stari komadi u kojima se krije ogroman potencijal su zapravo svuda oko nas, samo treba posmatrati”, otkriva Lejla.
Komadima namještaja koje restaurira većinom udahnjuje novi život prema željama svojih klijenata, kako bi im omogućila da odaberu boju i dezen materijala ili kože tako novi komad namještaja prilagode prostoru u koji ih žele smjestiti. “Zna se desiti da neke komade namještaja uradim unaprijed prema svom ukusu i onda takve stavim u ponudu. I to je proces u kojem najviše uživam, ali tada moram biti spremna da se na kupovinu čeka duže vrijeme. Preferiram čisto drvo ili crni bajc, a što se materijela tiče volim neutralnije tonove. Do sada sam uradila na stotine fotelja i stolica i rijetko se desi da se neka kombinacija ponovi. Ovo je beskrajno zanimljiv i kreativan posao”, s osmjehom ističe Lejla.
Svojih prvih fotelja koje je prodala Lejla se dobro sjeća jer su to bile fotelje koje je neko iz komšilika, čisteći podrum iznio ispred zgrade, sa još par stolova i komodica i koje je sve restaurirala. Bili su to modeli iz 70-tih, sa oštrim linijama rukonaslona od punog drveta i sve tri fotelje su završile u nekom hotelu u Sarajevu. “Mojoj sreći tada nije bilo kraja. Uradite nešto sami, zamislite, organizujete, realizujete i neko je to spreman platiti”, kaže Lejla.
Njeni restaurirani komadi namještaja završili su širom BiH i Lejla kaže da je “najviše vesele fotografije svih tih prekrasnih domova u kojima se smjeste”. A “njene” stolice ukrašavaju i poslovne prostore, hotele, advokatske kancelarije, kafiće, pekare, vikendice, apartmane na moru… “Komadi iz moje radionice krase i domove u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, Puli, Bolonji. U zadnje vrijeme pristižu narudžbe iz Holandije Njemačke, Danske, a jedna stolica je stigla i u Atinu”, otkriva Lejla.
“Strpljenje je drugo ime za restauraciju namještaja”
No, proces restauracije namještaja nije nimalo jednostavan, dugotrajan je, prašnjav i nepredvidiv. Lejla svakodnevno radi s komadima najmeštaja starim minimalno 50 godina i nekada je sami proces rastavljanja, uz što manje oštećenja, najveći izazov.
“Šarafi su puni korozije, ekseri napuknuti, na komadu su barem tri različita sloja farbe, sjedište stolice je barem dva puta tapacirano, neki dijelovi nedostaju ili su napukli, drvena konstrukcija je nagrižena crvotočinom…Koliko vremena će mi trebati za restauraciju jednog komada zavisi zaista od više faktora, jer je svaki komad priča za sebe. Zavisi u kakvom je komad stanju prije restauracije, šta klijent očekuje i kako je zamislio da komad nakon restauracije izgleda. Nekada jednu fotelju ili stolicu mogu završiti za 2 dana, a nekada se oduži na sedam dana. Naravno ja uporedo radim više komada, tako da je vremenski teško odrediti, ali zaista mogu reći da je strpljenje drugo ime za restauraciju. Dio radim ručno, dio mašinama, za dio koristim strugače boje. Koristim šlejferice, kliješta, stege, gumene čekiče, bušilice, raznorazne ključeve za odvrtanje, pile, fen na vruć zrak za skidanje boje i ljepila…ma gotovo sve što treba biti u radionici”, otkriva nam Lejla.
Kad govori o najzahtjevnijim komadima koje je restaurirala uvijek napominje da su to uglavnom “stari kredenci koji znaju biti stari i do stotinu godina, a koji su u jednom periodu bili jako traženi”. Vrijeme i trud koji se potrebno uložiti da od jednog takvog starog i naizgled neupotrebljivog komada namještaja dobijete funkcionalan i lijep komad namještaja Lejla tvrdi da je “skoro nemoguće naplatiti i da samo oni koji su se sami upustili u takvu avanturu znaju šta sve stoji iza svega”.
Njena se “hirurška drvena radionica” se nalazi odmah uz stan u kojem Lejla živi, što joj olakšava organizovaciju posla, jer njen posao zathijeva cjelodnevni angažman i dobru organizaciju posla. Njen posao ne podrazumijeva samo reparaciji starog namještaja, nego i organizovanje narudžbi repromaterijala, nabavke, sastanke i dogovore s kupcima i naručiocima, reklamacije, fotografisanje, promociju i marketing, organizovanje transporta, vođenje finansija, dogovor sa saradnicima…”Meni je najdraži dio upravo rad u radionici, kada sam u radnom odijelu, sa mašinama i alatima. U zadnje vrijeme uživam u traganju za starim komadima, zavirim na različita mjesta i nikada ne znam šta koji dan mogu pronaći. Radni dan je veoma dinamičan i kao što je slučaj sa većinom poduzetnika, čini se da gotovo nikada ne prestaje”, otkriva Lejla.
Restauracija namještaja je “zanatska” umjetnost
Lejla priznaje danas da poduzetništvo po samoj definiciji nosi veliki rizik i stalne, često nepredviđene okolnosti i poteškoće. Svojom najvećom teškoćom smatra zakonsku regulativu koja zahtijeva za obavljanje određenih obrta odgovarajuću stručnu spremu, što je novim izmjenama Zakona o obrtu u velikoj mjeri olakšano. No, za nju je puno veći izazov bio steći povjerenje klijenata i postati prepoznatljiva u ovoj specifičnoj zanatskoj djelatosti, netipučnoj za ženu. “Napominjem da ovo nije posao od kojeg ćete se obogatiti, kao uostalom i svaki zanat, ali je posao koji donosi novac i za koji interes definitivno postoji”.
Na naše pitanje kako je društvo promatra kao ženu stolarku i da li ona sebe smatra zanatlijkom ili umjetnicom, Lejla nam odgovara:
“To je vrlo zanimljivo pitanje na koje nije baš jednostavno odgovoriti. Trend „novih zanatlija“ koji vani uveliko postoji, kod nas još uvijek nije toliko zaživio a radi se o tome da ljudi koji su se obrazovali ili radili neke veoma stresne ili dosadne poslove odluče sve napustiti i ostvariti se u potpunog novoj oblasti, zanatu. Istina, oni to svojim iskustvom u drugim oblastima, afinititima, iskustvu u marketingu podignu na malo drugačiji nivo i onda stari tradicionalni zanati ožive u potpuno novom svjetlu. Ja svaki zanat na jedan način doživljavam kao umjetnost. Drago mi je ako sam barem malo utjecala na promjenu narativa o muškim i ženskim poslovima i razbila neku od predrasuda u vezi žena koje mogu vrlo vješto baratati alatima i mašinama. Za ovu vrstu posla presudna je i ženska estetika, kreativnost, vizualiziranje, sklonost za kombinovanje boja, materijala, poznavanje dizajna tako da ovaj posao idealan za žene iako se na prvu ne čini da je tako”.
U svojoj radionici Lejla je još uvijek “one woman show”, jer sve usluge reparacije i restauracije radi sama i jedina je uposlena u radionici, ali kako je cijeli proces jako kompleksan imam par saradnika za poslove koje ne može sama obaviti.
Nije teško iz razgovora s Lejlom primjetiti da ona o svom poslu govori s velikim oduševljenjem iako otkriva da joj se u početku sve činilo kao jako lijep hobi. “Zabavno je, volim to, ispunjava me. Ali ni kada je “to”počelo donositi novce i pretvorilo se u moj primarni posao iskreni interes i ljubav nisu se umanjili. Meni je sve ovo i dalje toliko interesantno i inspirativno da i danas doživljavam kao hobi, ma koliko čudno zvučalo. Volim i putovanja, prirodu, bicikl, dobru knjigu, pozorište, dizajn, enterijere, ali restauracija mi je i dalje najzanimljivija”, otkriva Lejla.
U razgovoru smo se dotakli i teme drvne industrije i industrije namještaja u BiH, koja je prema Lejlinim saznanjima doživjela zadnjih godina primjetnu ekspanziju i smatra da je to sektor koji je pun potencijala. “U Zenici je od prošle godine pri Mašinskom fakultetu otvoren i novi smjer “dizajn i tehnologije u drvopreradi”, upravo zbog nedostatka stručnog kadra u ovoj industriji. Imamo u BiH nekoliko vrhunskih brednova iz te oblasti na koje svi možemo biti ponosni i smatram da je to put u kojem BiH treba ići, da postanemo prepoznatljivi u oblasti prerade drveta i izrade namještaja”.
O svojim planovima za budućnost Lejla nerado govori, jer tvrdi da budućnost u poduzetništvu u BiH nije jednostavno planirati. “Definitivno bih se voljela baviti ovim poslom cijeli život, jer u ovome sam se istinski prepoznala, interes na trzištu postoji, samo bih naravno u idealnim uslovima imala uposlene radnike i puno veći prostor za rad”, ističe Lejla.
Ne smatra niti manom to što je njena radionica smještena u Zenici, iako priznaje da najmanje klijenata ima u Zenici. No, s druge strane u Zenici Lejla lakše pronalazi stare komade namještaja. Naručioci su uglavnom iz Sarajeva i njenim vrlo zadovoljnim klijentima ne predstavlja problem osobno doći i preuzeti stolicu, dok za udaljenijih gradove koristi uslogu brze pošte.
Komade koje Lejla restaurira uglavnom radi po narudžbi, tako da nema često u ponudi gotove komade namještaja. Međutim, ono što ponekad uradi po svo izboru može se naći u prodaji u njenoj radionici Wood Surgery u Zenici i u dizajn studiju Elosso u Zenici.
Photo: Privatna arhiva Wood surgery
