Ove godine Planinarski savez BiH obilježava svoj 130. ti rođendan. U našoj zemlji organizirano planinarstvo vuče korijene još iz 19. vijeka, kada su nakon dolaska Austro-Ugarske u BiH zabilježeni prvi organizirani planinarski pohodi na bosanske planine. Vezano uz njihov jubilej donosimo vam priču sa VD generalnom sekretarkom Planinarskog saveza FBiH Adisom Dževlan.
Prvi odlazak na Treskavicu kao petogodišnja djevojčica
Filologinja po struci i profesorica turskog jezika Adisa Dževlan je danas jedna od rijetkih žena u regiji koja se nalazi na čelu organizacionog dijela Planinarskog saveza BiH na funkciji generalne sekretarke. Adisa je u Planinarskom savezu “žena za sve” koja brine o članstvu, organizaciji edukacija za planinarske vodiče, planinarskih tura do ostalih sadržaja u Savezu.
Svog prvog pohoda na planinu sjeća se kad je još kao petogodišnja djevojčica išla s tetkom i amidžom na Treskavicu.
“Iako sam imala samo 5 godina taj mi je pohod na Treskavicu i njena jezera ostao urezan u sjećanju. Dugo sam poslije rata tragala za načinom kako da opet odem na Treskavicu posjetiti jezera jer niko iz mog društva tada nije bio zainteresovan za planinu, a svi su mi govorilo da gore nije bezbjedno jer je teren miniran. I slučajno sam s jednim prijateljem otišla ponovo na Treskavicu, na vrh Mala Ćaba, obišli smo i Veliko i Crno jezero i otad već evo 12 godina aktivno planinarim”, prisjeća se Adisa.
Iako se sve više ljudi, naročito nakon corona pandemije, odlučuje na pohod u planine, svjedočimo svakodnevno brojnim nezgodama i nesrećama u planini, jer mnogi početnici ne shvataju dovoljno ozbiljno pohod u brda i planine i kakvu vrstu preza trebaju imati.
“Zahvaljujući planinarskim društvima kod nas je planinarenje prilično sigurno, jer planinarska društva koja organizuju ove izlete i ture na naše planine to vrlo ozbiljno i savjesno rade. Savjetujem svima koji s odluče na pohod planinama da se prvenstveno priključe planinarskim društvima i da u planinu nikad ne idu sami. Čak i u oranizovanom planinarstvu se mogu desiti neke nesreće, ali su to obično neke nesreće koje bi vam se mogle i na ulici desiti, recimo da izvrnete zglob ili da se okliznete”, poručuje Adisa.
Treba znati da sva planinarska društva u BiH vode planinarski vodiči koji su educirani kroz obuke unutar Planinarskog saveza. Savez ima i svoju vodičku službu te komisiju za vodiče, koji vode edukacije za planinarske vodiče.
Kako se postaje planinarski vodič?
U Planinarskom savezu važi pravilo da svi ljubitelji prirode i planina, koji iza sebe imaju nekoliko godina aktivnog planinarenja, odnosno posjeta planinama mogu doći na edukaciju za planinarske vodiče.
“Podrazumijeva se da ste prije svega iskusni planinar ako ste prohodali par godina kroz naše bosanske planine i da imate neki da aktivan “staž” u planinama. Dakle, prvi uvjet je da morate poznavati naše planine. Potom se kroz obuku stječu neke vještine koje vam kao vodiču trebaju, od orijentacije u prirodi, iskustvenog snalaženja u prirodi i drugih i kroz kurs za vodiče dobijete sva znanja koja vam trebaju u planini. Kurs za ljetne ture traje 4 vikenda i vode ga certificirani vodiči iz Planinarskog saveza FBiH. Postoji nekoliko kategorija certificiranih planinarskih vodiča, A, B i C, ovisno od težine tura za koje su obučeni. Pa imamo kategoriju A za vodiče ljetnih tura, kategoriju B za vodiče zimskih tura i kategoriju C za teške alpinističke ture i ferate. A ferata je planinarska staza kroz stijene, koja je osigurana sajlama”, pojašnjava Adisa.
Sve veći je broj žena koje se odlučuju na pohode u planine same ili u društvu s familijom ili prijateljicama. Pitamo Adisu šta bi im kao žena, planinarska vodičkinja kategorije B, savjetovala kako da se najbolje pripreme za planinarske ture.
“Savjetujem svim ženama, bez obzira na godine, da se okrenu planinama, kroz šetnje ili neke manje zahtjevne ture. Ali da se prevashodno samoeduciraju, da same istraže ono što ih zanima. Mi organizujemo i osnovne škole planinarstva za djecu ili za odrasle, a kasnije se ko želi može educirati i za penjanje po stijenama, alpinizam, za speleologiju, vodiče za pećine. Sve ove edukacije ne podrazumijevaju da samo dođete na planinu, najedete se i napijete nego i da istražujete planinu”, pojašnjava Adisa.
Kakvu opremu trebate imati za planinu?
Vrlo je važno skrenuti pažnju svima onima koji se spremaju za pohod u planine na opremu za planinarenje koju svaki planinar ili planinarka treba imati.
“Opremu uvijek treba prilagoditi težini ture i vremenskim uslovima. Planinar uvijek u ruksaku treba imati sljedeće stvari jer ne znate šta vam se nepredviđeno može desiti u planini: jednu vjetrovku i kabanicu, kapu, rukavice, bez obzira jeli ljeto ili zima, dodatni donji veš, čarape. To je osnova koju trebate, osim hrane i pića, imati u svom ruksaku”, poručuje Adisa.
Sve je više dućana sa sportskom opremom i internetskih stranica koji prodaju skupu planinarsku opremu no nije uvijek nužno imati najskuplje stvari misleći da su one i najkvalitetnije.
“Najbitnije su kvalitetne gojzerice. Gojzerica ne može biti plitka ako idete u planinu, jer va ona čuva skočni zglob zbog toga je jako bitno da je gojzerica duboka. Danas imate ljetne i zimske varijante gojzerica od različitih materijala. Možete nositi bilo kakvu jaknu, rukavice, pantalone, ali cipele moraju biti kvalitetne jer čuvaju noge. Danas imate kvalitetnih brzosušećih majica i njih treba bar dvije imati u ruksaku, jer se lako preznojite i treba ih presvući. Vodiči uvijek imaju po dvije majice i sebe i za druge, u ruksaku”, otkriva Adisa.
Također nam Adisa otkriva da je planinarenje je za nju poseban svijet. “Svaka planina mi je kao neka druga drugarica. Teško mi je ponekad opisati sve one ljepote koje nude naše planine a i svjetske planine. Ponestane riječi da se opiše ta magija i ta čarolija koju doživiš u planinama”, ponosno ističe Adisa.
Iskusan planinar/ka zna kad treba odustati od osvajanja nekog vrha
Adisa je u svojih 12 godina aktivnog planinarskog staža obišla dosta planina od Velebita u Hrvatskoj, slovenačkih vrhova osim Triglava, Prokletija u Crnoj Gori, u Bugarskoj, Grossglocknera u Austriji, Monterossa, a osvojila je i najviši europski vrh Mon Blanc na 4807 mnv i najviši vrh Ararat na 5137 mnv u Turskoj. No, ipak će uvijek pamtiti svoju prvu turu na Treskavicu:
“Kadgod izađete prvi put na planinu nikad to ne zaboravljate. Tu magiju i to ushićenje se ne da zaboraviti. Pamtim i svoje prvo penjanje na magli )najviši vrh u BiH), pa i Visočicu”
U svojoj planinarskoj karijeri nije imala izrazito opasnih situacija, no uvijek će pamtiti svoj neuspješan pohod na Matterhorn, u Alpama na 4478 mnv.
“Bia je velika hladnoća, -15 C kad smo se penjali na Matterhorn. Bilo je poslijepodne i mi smo izračunali da se nećemo uspjeti popeti na vrh. Počeo je puhati vrlo jak vjetar, namračilo se, počeo je padati jak snijeg, helikopter nas je nadlijetao i upozoravao da se vratimo. Mi smo shvatili da nećemo izaći na vrh i bilo mi je tada jako teško. Iako smo bili osigurani i nije nam prijetila opasna situacija, bila je vrlo izazovna, jer nismo znali šta nas na vrhu čeka i mi smo mudro odlučili da ne forsiramo i da se vratimo”, prisjeća se Adisa svog neuspješnog pohoda na vrh Matterhorna u švicarskim Alpama.
130 godina planinarstva u BiH nas obavezuje da planinarstvo uvedemo u škole kao obaveznu aktivnost
Planinarstvo je odavno postalo vrlo značajan sport, iako još uvijek nje priznat kao olimpijski sport. U nekadašnjoj Jugoslaviji planinarstvo je bilo uređeno Zakonima i država se brinula kroz Sportske saveze o sudbini planinarstva, međutim u današnjoj BiH planinarstvo i Gorska služba spašavanja nisu čak ni uređeni državnim Zakonom.
“Danas smo prepušteni sami sebi a prije smo bili pod zaštitom države. No, izborili smo se da se planinarstvo uvode i u škole. To je jedna novina i od ove jeseni će planinarstvo postati obavezna aktivnost u 7. razredima osnovnih škola najprije u Kantonu Sarajevo. Imamo već potpisane sporazume sa Ministarstvom obrazovanja KS da se uvode ta praksa u škole. Taj program kreće najesen i djeca će ići na 3 planine Trebević, Bjelašnicu i Igman zajedno sa planinarskim vodičima iz Planinarskog saveza FBiH. Mi smo prije tri godine pokrenuli taj projekat i cilj nam je da to krene i u drugim kantonima. Zbog corone pandemje smo imali pauzu, ali smatramo da mlade treba dovesti u planinu”, poručuje Adisa.
Nadaju se će vrlo brzo Planinarski savez zajedno sa GSS dobiti krovni državni zakon te da neće više biti prepušteni sami sebi, te da će tako dostići nivo vrhunske organizacije i državne skrbi kakve imaju u bivšoj Jugoslaviji, Slovenci i Hrvati, i odnedavno Srbi, a samo smo ostali mi u BiH jedini koji još uvijek to krucijalno pitanje nismo riješili.
I na raju našeg razgovora uz čestitke Planinarskom savezu BiH na 130 tom rođendanu Adisa na kraju još jednom želi pomenuti da nekoliko savjeta uvijek vrijedi ponoviti a to je da:
1. Ne preporučuje se nikad da u planinu idete sami, uvijek je najbolje da to bude troje,
- Uvijek se treba dobro pripremiti za rutu na koju želite ići, javiti se nekome kuda idete i kad se planirate vratiti,
- Obavezno pratite vremensku prognozu i nikad ne idete u planinu ako ne znate kakvo će vas vrijeme čekati.
Photo: Women in Adria/privatna arhiva
