Novi program sarajevskog BKC-a “Metropolis” sinoć je otvoren razgovorom sa hrvatskim književnikom Damirom Karakašem. Metropolis je novi kulturni program JU Bosanski kulturni centar, koji će biti posvećen predstavljanju različitih književnika, a prvi gost je bio Damir Karakaš, ovogodišnji dobitnik nagrade “Meša Selimović” u Tuzli za roman “Okretište” s kojim je razgovor o njegovom književnom opusu vodila Kristina Ljevak.
Pripovjedač Karakaš s ličkim korjenima
Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica, pored Brinja u Lici. Studirao je pravo i novinarstvo u Zagrebu, i u studenstskim danima je radio kao ilustrator za nekoliko tada najvećih dnevnih novina i magazina. Izvještavao je sa ratišta iz Hrvatske i BiH. A također je i sam bio učesnik Domovinskog rata u Hrvtaskoj. Od 2001. je živio u Francuskoj, u Bordou i Parizu, gdje se izdržavao sviranjem harmonike. U Parizu je studirao francuski jezik, izvodio performanse i izlagao konceptualne radove.
Objavio je prvu knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi, zbirke priča Eskimi, Pukovnik Beethoven i Kino Lika, po kojoj je Dalibor Matanić 2008. snimlo sjajan film. Njegovi romani su Kombetari, Kako sam ušao u Europu, Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon, Sjećanje šume, Proslava i posljednji roman Okretište. Napisao je i drame Skoro nikada ne zaključavamo, Snajper i Avijatičari.
Posljednje dvije decenije Damir Karakaš je sa svojim književnim opusom izazvao dosta bure i polemika u Hrvatskoj, ali i u regiji. On je naime pripovjedač vrlo britka i oštra jezika, s posebnim štovanjem prema jeziku i osobenostima svih varijacija jezika koji koristimo na području bivše zemlje, zbog čega je 2017. napisao sjajnu “Deklaraciju o zajedničkom jeziku”, koja je u hrvatskoj javnosti dočekana na nož i izazvala salve negodovanja.
Zbog njegovih hrabrih izjava o suočenju sa svojim porodičnim “ustaškim” backgroundom svojih djedova u surovom ličkom kraju u kojem je odrastao, a koji je u bivšoj državi bio poznat kao “ustaški” kraj, Damir je godinama jedan od najkontroverznijih književnika u hrvatskoj javnosti. Nikad se nije libio priznati svoje seljačko porijeklo, otvoreno pričati o svojim neobrazovanim, ali vrijednim roditeljima seljacima koji su ga odgajali u jednoj surovoj težačkoj atmosferi na selu, a pogotovo otvoreno i iskreno pričati o svojoj familiji i rođacima koji su bili ili domobrani ili ustaše, ali nikad partizani.
Zbog svoje antinacionalističke i antifašističke retorike u svom je kraju godinama nepoželjan i “nerado viđen gost”, i mnogi su ga zemljaci proglasili “izrodom ličkog kraja”. Vjerujemo da većina njih nikad nije pročitala ni slovo od onoga što je maestralno napisao Damir Karakaš u svojim djelima. No, bilo je važnije povjerovati mainstream medijima koji su zarad Karakaševog otvorenog kritiziranja ustaškog ili bilo kojeg drugog nacionalizma, fašizma ili pak mizoginog ponašanja prema ženama o kojima Karakaš hrabro progovara u svojim knjigama, licemjerno podsticali običan puk da povjeruje kako je Karakaš mrzitelj svega “časnog hrvatskog”. Ono što je i sinoć ponovio Karakaš zorno ilustrira njegovu opredjeljenost kao antifašiste i antinacionaliste: “Ja sam već ranije u jednom intervjuu izjavio da ja nisam ja ni ljevičar ni desničar. To više nije više pitanje desničarstva i ljevičarstva, to je pitanje ljudskih dosega. Ne volim rasiste, ni fašiste, ni ustaštvo, ni to nacionalističko trovanje mladih ljudi. Zalažem se i za ženska prava i svoje 3 kćeri učim o važnosti ljudskih prava”.
Naveo je i da je gostujući dvaput kod Aleksandra Stankovića u “Nedjeljom u 2” govoreći otvoreno o onome što nije dobro u hrvatskom društvu i kritizirajući mainsteam politiku koja glorificira nacionalizam i ustaštvo, doživio da, iako je uobičajeno da se nakon gostovanja nekih pisaca desi suprotno, njegove knjige više niko nije htio kupovati.
U razgovoru sa Kristinom Ljevak govorio je i o svom određenju da piše “zarad toga što ima golemi razlog”, a da pritome otvoreno priznaje da je “Lika formativni okvir njegovog rada i da od njega ne bježi”.
Jedan od najnagrađivanijih hrvatskih književnika današnjice
Kako je Damir Karakaš sinoć naglasio odrastao je uz rusku literaturu 20 vijeka, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog, Platonova. “Moj najdraži pisac je Tolstoj za kojeg kažu da je jedini normalni genij”, rekao je Damir Karakaš. No, spomenuo je i pisce iz nekadašnje domovine Bulatovića, Andrića, Selimovića, koji su utjecali na njegovo književno oblikovanje.
Karakaš je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih književnika koji je za svoj roman Sjećanje šume dobio nagradu „Fric“ i „Kočićevo pero“, te talijasnku nagradu “Premio ITAS del Libro di montagna”, za roman Proslava nagradu Tportala za najbolji roman godine u Hrvatskoj, a za svoj sedmi roman Okretište roman dobio je nagradu „Meša Selimović“ za najbolji regionalni roman u 2021. godini.
Govoreći o nagradama sinoć je spomenuo i Nobelovu nagradu, za koju smatra da je izgubila svoj značaj i smisao, jer, kako je rekao, “mnogi koji to nisu trebali su dobili Nobelovu nagradu”, ali se osvrnuo i na činjenicu kako je za našeg jedinog Nobelovca Ivu Andrića “tadašnja država lobirala snažno gotovo 3 godine” i da se unatoč nekim glasinama iz književnih krugova da bi Dubravka Ugrešić, hrtvatska književnca, trebala biti nominirana za Nobela, to vjeruje nikad neće desiti. “Danas imate malo istinskih pisaca, ali imate puno proizvođača tekstova, što je velika razlika”, izjavio je Karakaš.
Njegov posljednji roman Okretište, kojeg je sinoć predstavio, je njegova posve intimna priča o osobnoj tragediji koju je preživio prije par godina, kada su ga nepoznati napadači napali, nedaleko od kuće na tramvajskom okretištu u Zagrebu, i brutalno pretukli i ozbiljno ranili nožem u predjelu trbuha i prsa, nakon čega je jedva preživio. O toj nesreći se u javnosti nije pisalo, jer Karakaš to nije dozvolio, ali se samo u uskim prijateljskim i književnim krugovima znalo kakvu je tragediju preživio. Karakaš je sinoć priznao da mu “nije nimalo lako bilo pisati o svojoj tragediji, jer je mnoga sjećanja odmah zaboravio, ali takošer da on ne piše o skandalima. Stoga je odlučio napisati roman umjesto osvete, koja bi za razliku od njega, ljudima iz njegovog ličkog kraja bila posve normalna i očekivana. “Ovo je roman koji nema nijednog traga krvi u sebi, jer nisam htio pisati o tome”, izjavio je Karakaš.
Njegov posljednji roman “Okretište” trenutno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu rećira Dino Mustafića. Na nagovor Dine Mustafića, a za potrebe scenskog uprizorenja njegovog romana, Damir je napisao poseban monolog svoje žene Mitre, koji ona izgovara nakon saznanja o njegovoj nesreći, što je poseban dodatak romanu, ali i specifičan detalj koji će dodatno oslikati tragediju koju je preživio.
Photo: Pixsell/Anisa Šerak