Mnoge djevojke koje se okite laskavom titulom Miss-ice nestanu iz javnog života nakon jednogodišnjeg turnusa i često se pitamo što se s njima desilo, gdje su, šta rade, čime se bave, jesu li i dalje tako lijepe…Jedna od tih djevojaka, koja je osvojila titulu Miss Bosne i Hercegovine prije 20 godina, je i Zeničanka Daniela Vinš Aljović. U ovoj priči donosimo vam detalje o njenoj karijeri najmlađe i najšarmantnije BH misice, njenoj daljnjoj karijeri u svijetu izvan mode i životu u Ukrajini.
Daniela Vinš – najmlađa učesnica izbora za Miss svijeta
Nisam mogla započeti ovaj razgovor s Danielom bez prisjećanja na vrijeme kad je osvojila titulu Miss BIH prije 20. godina. Bilo je to vrijeme kad je Daniela bila tinejdžerica u trećem razredu Opće Gimnazije u Zenici i kada, kako i sama danas priznaje, definitivno nije bila spemna za takvu životnu rolu. “Tek danas, nakon više od 20 godina, razumijem koliko sam zapravo dijete tada bila, iako sam svojevremeno bila ubijeđena da sam odrasla osoba koja sve razumije. Prosto mi je simpatično i smiješno kada se sjetim tog svog stava. Imala sam samo 17 godina i bila sam najmlađa učesnica na izboru za Miss Svijeta te godine. Ostvarila sam zavidan rezultat i zaista sam ponosna na sebe zbog toga i danas, iako često i danas sramežljivo potvrdim da sam to ja, ukoliko bi me neka nepoznata osoba upitala“, priznaje Daniela.
Nakon što je prošla jednogodišnja obaveza nošenja titule najljepše žene među Bosankama i Hercegovkama, Daniela je par godina bila vrlo aktivna u modelingu i različitim javnim prezentacijama, istovremeno studiravši na sarajevskom Filozofskom fakultetu, na odsjeku Komparativne knjizevnosti i bibliotekarstva. “Studentski život mi se jako dopao i željela sam maksimalno da mu se posvetim i da se vratim normalnom stilu života, laganijem tempu, bez medijske pompe i nastupa. I dalje sam voljela scenu, i dan danas bih mogla reći da je to mjesto gdje sam se osjećala najviše “kod kuće”. Usrećivala me je ta vrsta posla – gluma, ples, pjevanje, ali sam bila premlada da se nosim sa pritiskom javnosti, komentarima, cijelom tom slikom o sebi koju su svi imali, gdje sam ja za sebe bila dijete koje je odgojeno da se u školu ne ide sa šminkom, u štiklama, da voli sport i timske igre…Željela sam opet tako da živim u skladu sa svojim godinama“, prisjeća se Daniela.
Takav stav ju je doveo u priliku da gradi svoju karijeru s druge strane pozornice, organizirajući evente, radeći u nekim projektima nevladinog sektora, a potom i u marketingu, koji su bivali uglavnom “iza kamera”. No, nikada nije imala priliku da radi u svojoj struci, iako za sebe priznaje da je “zaljubljenica sam u pisanu riječ i da sama mnogo piše, doslovno svaki dan, sanajući da za koju godinu objavi i svoju knjigu”.
Pročitajte više: Stomatologinja Oksana Sadžuk na zemlji ukrajinskih predaka osnovala vinariju Fazan čija vina obožavaju Francuzi
Odlazak Daniele i Amara u Ukrajinu
Danielin suprug Amar Aljović je zaslužan za donošenje odluke o preseljenju u Ukrajinu, jer je radeći 18 godina za OSCE Misiju u BiH u Sarajevu odlučio napraviti preokret u svojoj karijeri. No, najprije je Amar pokrenuo u Sarajevu svoj start up za proizvodnju preparata za njegu brade 2016. godine, Beardocracy. “Tada nije bilo moguće kupiti proizvode za njegu bradu u BiH, i Amar je odlučio da napravi svoja ulja i balzame i na početku ih je podijelio bliskim prijateljima, bradonjama. Svi su se oduševili njegovim homemade proizvodima od prirodnih preparata, i tako je nastao brend Beardocracy. Kroz nekoliko mjeseci brend je već imao 10 tak različitih proizvoda, svoje profile na društvenim stranicama i sl. Godinu dana kasnije, javila se prilika za posao u OSCE Misiji u Ukrajini. Oboje smo ispunjavali zahtjeve za objavljene pozicije i Amar je izrazio želju da se prijavimo. Ja sam tada radila za OLX (bivši PIK) u marketing odjeljenju i pristala sam da se prijavim za posao u Ukrajini misleći da nećemo dobiti poslove i da, ako baš budemo takve sreće da oboje dobijemo posao, će to biti znak da definitivno onda treba i da idemo“, govori Daniela.
Informaciju da su oboje dobili posao u Ukrajini Amar je dobio vikend uoči Nove godine 2018. i Daniela se sjeća da joj je tu radosnu vijest javio telefonom ne mogavi dočekati da se vrati s puta u Zagrebu, gdje je Danijela provela Advent s prijateljicama. “Cijela frka je ispala jer nisam znala šta da mislim i šta da radim, da li da da se radujem ili ne. Tješilo me je to što je posao u misiji za strance ograničen na 7 godina, tako da je odlazak bio privremeni. Sumnjam da bih i pristala da je bila doživotna opcija. Oboje smo dali otkaze na postojećim poslovima, spakovali se i za mjesec dana otišli za Kijev“, prisjeća se Daniela njihovog odlaska u Ukrajinu. Poslovne obaveze oko brenda Beardocracy su odlučili raspodijeliti porodično i brend je uz pomoć njihvih roditelja i braće opstao za vrijeme njihovog boravka u Ukrajini.
Danielin život u Ukrajini
Kad je počeo prvi sukob s Rusijom u Ukrajini 2014. godine tada je u Kijevu oformljena i OSCE Misija, koja je bila najveća OSCE misija sa preko 1500 uposlenika diljem Ukrajine, a čiji je cilj bio nadgledanje i izvještavanje o konfliktu u Ukrajini.
“Živjeli smo i radili u Kijevu, od februara 2018., gdje se sukob praktično nije ni osjećao. Život u Kievu je bio kao u bilo kojoj evropskoj metropoli sa oko 4 miliona stanovnika – vrlo aktivan i zabavan. Predivan grad sa mnogo toga za ponuditi. Živjeli smo punim plućima, sretni na poslu i u gradu koji nam je pruzao najrazličitije sadržaje, sa mnogo novih prijatelja i radnih kolega. Jako sam sretna i zahvalna na tom iskustvu“, prisjeća se Daniela.
Pročitajte više: Muzej ratnog djetinjstva obilježio je svoj šesti rođendan
Nakon selidbe u Kijev uspostaviti novu svakodnevnice u novom, nepoznatom okruženju, za Amara i Danielu je bio jedan od najvećih izazova na početku njihove ukrajinske avanture. “Taj izazov smo lako prošli obzirom da smo došli zajedno i da smo imali nekoliko odranije poznatih osoba koje su nas tamo dočekale tamo. Također, promjena radnog okruženja nije bila laka, novi posao još na engleskom jeziku, ali i na to smo se brzo prilagodili. Bilo je pravo zadovoljstvo raditi sa ljudima iz svih krajeva svijeta, učiti o drugim kulturama na taj način. Ali naš najveći izazov bih rekla da je bila udaljenost od porodice i prijatelja sa kojima smo jako vezani. Isprva je i to bilo OK, podnošljivo uz redovne dolaske u BiH, a dolazili smo cca 3-4 puta godišnje, ali kako je vrijeme prolazilo i naročito nakon sto smo dobili dijete, poslije 3 godine života u Kievu, udaljenost od porodice i prijatelja je postala mnogo izazovnija iz više aspekata, naročito iz ugla pomoći oko brige oko djeteta“, kazuje nam Daniela.
No, i pored tih prvobitnih problema sa zbrinjavanjem njihove djevojčice Zoi u tuđem gradu u kojem ne poznaju nikoga, niti imaju ikoga od familije ko može pričuvati malenu, Kijev ih je apsolutno oduševio. “Grad je definitivno prelijep. Prekrasne plaže uz Dnjepar i stari dio grada Podil su mi je ubjedljivo najdraži. Maidan naravno, predivni centar, prekrasni parkovi na svakom ćošku, mnogo zelenila, fenomenalni barovi, tržni centri. Bili smo u tržnom centru koji je na posljednjem, gornjem spratu, ima bazene i veliki spa. Znači nestvarno. Centar je toliko veliki da pored prodavnica, igraonica, kuglane, svega i svačega još ima cijeli jedan sprat sa 5-6 bazena, tobogana i koktel barom u vodi. Također, jedna od stvari koje smo praktikovali redovno, je vožnja biciklom. Obzirom da je grad zaista veliki i da ima jako gust saobraćaj, bickilo je bilo najbolje sredstvo prijevoza u kojem ukombinuješ sve: i trening i uživanje u predjelima i provod. Ukrajinci imaju običaj ukrašavanja kose divnim cvjetnim ukrasima i to je kod njih velika tradicija i jednom prilikom sam s prijateljicom uživala u toj tradiciji. A Kijev ima i veliki aerodromi i mnogo dobrih konekcija sa cijelim svijetom omogućavalo nam je da redovno putujemo, što nažalost i nije slučaj kada živiš u Sarajevu“, prisjeća se s ushićenjem Daniela.
Rat u Ukrajini ih je primorao na prerani povratak kući
Zadovoljni svojim životom u Kijevu Daniela i Amar nisu ni u snu pomišljali da njihovu sreću nešto može promijeniti preko noći. No, upravo se situacija tako dramatično primijenila. “Za Novu godinu smo bili u BiH kako bi proslavili prvi rođendan naše kćeri Zoi u januaru prošle godine i nakon što smo se vratili u Kijev krajem januara, mnogo se govorilo o potencijalnoj invaziji Rusije na Ukrajinu, kako u medijima tako i na poslu. OSCE je pripremio evakuacijski plan za svoje uposlenike u slučaju potrebe, ali je sve funkcionisalo kao i uvijek uz nadu da evakuacije neće biti. Kijev kao grad je živio u potpunosti kao i uvijek, najnormalnije. Međutim, 10 dana prije invazije sam odlučila, bez obzira što smo se praktično tek vratili sa odmora u BiH, da opet odem u Sarajevo sa djetetom, dok se situcija malo ne smiri. Nisam željela rizikovati sa jednogodišnjim djetetom da nam se nešto dogoditi, da se zatvore letovi ili sl. Donijela sam ispravnu odluku, došla sam sa Zoi avionom, a Amar je došao 2-3 dana poslije nas autom. Sve troje smo stigli u Sarajevo u nadi da smo džaba došli, da ćemo se vratiti za sedmicu-dvije u Kijev, jer se ništa loše neće desiti, međutim ipak jeste. 24. februara je počeo haos, invazija direktno na Kijev. Naše kolege su evakuisane, ali je taj proces trajao danima, bio je mukotrpan i izuzetno stresan za sve pa i za nas u Sarajevu. Mjesec dana doslovno nismo mogli sebi da dođemo od šoka, praćenja vijesti, kontaktirajući ljude koji su ostali, Ukrajince sa kojima smo se sprijateljili. Velika tuga je i danas prisutna. Mnogo stvari nam je ostalo tamo, praktično sve, cijeli jedan život. Nismo se oprostili niti završili tu ukrajinksu priču, jer smo planirali ostati još 3 godine. Ali šta je tu je, idemo dalje, zahvalni smo što smo imali veliko iskustvo i što smo imali gdje da se vratimo, svoj domu, porodicu i prijatelje“, potreseno nam priznaje Daniela.
Po povratku u Sarajevo oboje su još par mjeseci radili za Misiju OSCE-a koja je ubrzo zatvorena. Razmišljali su o opcijama odlaska u neku drugu misiju, Makedoniju, Kosovo, ali su ipak odlučili ostati u Sarajevu sa blagoslovom novog početka i kreirati novi život.
“Odlučili smo registrirati svoju firmu ZADA (Zoi, Amar, Dada) i dobili potporu od opštine i grada, i pravimo proizvode za njegu kože, kose i brade za muškarce pod brendom Beardocracy, a uskoro krećemo i sa novim brendom DADA, linijom proizvoda za žene. Kreme za lice, roll on, piling, ma sve što mi žene možemo poželjeti pravljeno isključivo na prirodnoj bazi“, otkriva nam Daniela tajne svoje poduzetničke avanture.
Također je odlučila ispuniti svoju dugogodišnju želju da radi kao trenerica i uključila se u edukaciju za holističkog trenera LENS, i s radom kreće za par mjeseci.
“Vidjeti ću na koje sve načine ću prakticirati stečeno zvanje i znanje, da li samo 1:1 u samostalnoj organizaciji ili kao dio nekog tima ili grupne terapije, ali u svakom slučaju me mnogo veseli i ova nova stranica. Život je lijep, ako odaberemo da ga tako vidimo”, na kraju našeg razgovora s osmijehom poručuje Daniela.
Photo: Privatna arhiva
