Vlasnica luksuznog salona namještaja Casa mia, sarajevska arhitektica Amina Efendić, oduvijek je sanjala o tome kako će uređivati enterijere i na koncu je taj san i ostvarila. O tome zašto je izabrala arhitekturu kao svoj životni poziv i kako je izgradila uspješan biznis sa vrhunskim namještajem donosimo vam u nastavku ovog teksta.
Umjesto medicine odlučila studirati arhitekturu
Kao tinejdžerica u sarajevskoj Prvoj gimnaziji Amina Efendić je zamišljala kako će svoju karijeru nastaviti u bijelom mantilu punom olovaka i sa stetoskopom oko vrata. No, taj san o karijeri doktorice nije ostvarila, jer uvijek, još kao dijete nije podnosila krv i na posljednjoj gimnazijskoj godini preko noći je odlučila upisati arhitekturu.
Amina se na početku našeg razgovora uz smijeh prisjetila da “nije bila od onih koji su još u obdaništu znali čime se žele baviti u životu”.
Čitajući časopise o uređenju prostora vrlo brzo je shvatila da su enterijeri ono što je privlači i čime bi se željela baviti. “Još kao studentica, na četvrtoj godini fakulteta, sam počela raditi za Sogal plakare i to mi je iskustvo puno pomoglo i bila neka odskočna daska. Tu sam stekla osnove znanja i temelje u proizvodnji namještaja, a najviše sam učila i naučila od majstora i montažera. Kod nas mladi kad završe fakultet misle da sve znaju, a mi smo moram priznati na fakultetu imali jako malo prakse i jako malo učili o materijalima. Nije me sramota reći da sam izašla s fakulteta, a nisam znala razliku između bukve i hrasta”, prisjeća se Amina.
Učeći na konkretnim primjerima, s majstorima u montaži, nakon tog dvogodišnjeg iskustva, na nagovor klijenata koji su je često molili da im projektuje i osmisli druge dijelove stana ili uradi kompletan projekat stana, Amina se okuražila i odlučila pokrenuti svoj biznis. Bilo je to 2004. godine i u aprilu ove godine su, kako ponosno ističe Amina, postali punoljetni.
“Ta odluka nije bila nimalo laka, pogotovo ne za mladu ženu. Odmah se susretnete sa masom problema, od toga da morate pronaći adekvatan izložbeni prostor, dovoljno velik, na dobroj lokaciji, da ima svoj parking, izlog, da ne košta puno, jer ste na početku pa imate financijske limite. U početku, nije bilo lako dobiti ni kredit, jer ste neko ko samo ima za početak viziju i želju, bez finansijke potpore i backgrounda. Sjećam se, kad sam svom suprugu ispričala koji su mi planovi on je rekao da će me podržati i stao je uz mene. To mi je bio vjetar u leđa da neko konačno vjeruje u mene, ali i velika odgovornost da to povjerenje moram opravdati. Početak je svaki jako težak, sjećam se da pored što sam radila arhitektonske poslove bila i montažer, nosač, administrator…Radila sam svakodnevno po 12 h i nije mi bilo teško. Nisam se bojala posla, samo sam Boga molila da imam posla”, govori Amina.
Navodi da je ključ uspjeha bila činjenica da je bila mlada, hrabra, puna želja i ambicija.
”Kad si mlad, možeš sve, pun si nekakve neobjašnjive snage, elana, iščekivanja, a iskreno ne znaš ni u šta se upuštaš i šta te čeka. Kome sam god od prijatelja rekla da idem u privatni biznis ,očekujući podršku, svi su me pitali jesam li normalna, a kad bih još rekla da sam se odlučila prodavati luksuzan namještaj, onda je uslijedilo pitanje: A kome ću ja to prodavati? Nisam se pokolebala, vjerovala sam u to što radim i što je najvažnie to što želim. I kako kažu i Bog prati hrabre! Sad iz ove perspektive, znam da je moja najveća prednost u početku bila to što sam bila jako mlada, jer sam sa samo 28 god krenula u svoj privatni biznis”, sjeća se Amina.
Poučena ličnim iskustvom u pokretanja sopstvenog biznisa Amina ističe “da bi uvijek mlade ljude savjetovala da budu hrabri i prate svoje želje i svoje ambicije. Da ne odustaju, nego da se upuste u avanturu , jer je sve lakše kad si mlad, hrabar i ne znaš šta te čeka, nego ideš naprijed, srcem. Treba vjerovati sebi i u sebe ”.
“Iz ove pozicije, danas kad imam 46 godina, da sam znala kakvi su sve izazovi privatnog posla i šta me sve čeka i koja je to težina dobro bih se zamislila da li bih krenula istim putem, ali sigurno bi! Međutim, bitno je da mladi ljudi znaju da nema uspjeha preko noći, i da ništa nije instant. Da treba puno truda, odricanja, žrtve proći da bi se postigao uspjeh. Tu su i padovi, pa dizanja, po 100 x ideš iz početka, ali moraš biti svjestan da nema uspjeha preko noći”, poručuje Amina.
Pročitajte više: Prošla sam trnovit put od kreditne službenice do Predsjednice Uporave banke
S bebom u kolicima na gradilištu
Svoj najveći izazov Amina dobro pamti, jer tvrdi da neke stvari čovjek nikad ne može zaboraviti. 2011. je, na preporuku talijanskog dobavljača namještaja, kojeg su zastupali, Strabag angažirao Casa Miu za opremanje 88 apartmana u Porte Montenegro u Crnoj Gori.
“To je u tom trenutku bio najluksuzniji projekat koji se radio na Balkanu. U početku sam bila oduševljena što je Casa mia odabrana za takav atraktivan projekat, ali poslije sam vidjela koja je i ozbiljnost ovakvog projekta. Ugovor je bio da u roku od 40 dana moramo poručiti, isporučiti i montirati namještaj iz Ugovora. Rok je bio jako kratak. Prihvatila sam ponudu, dogovorila sa italijanskim dobavljačem posao i sjećam se iz Italije su preko Bosne direktno za Tivat krenula dva šlepera s prikolicama punim robe. Povukla sam 10 montažera iz Sarajeva da tamo sve montiraju, a ja sam krenula s njima da sve to organiziram i nadgledam u nadi da ću se brzo vratiti u Sarajevo, jer je moja kćerka tada imala samo godinu dana i nisam mogla dugo biti van kuće”, sjeća se Amina.
Putujući prema Tivtu dobila je poruku od svog glavnog montažera da se on ne osjeća dobro, no niko nije ni slutio šta će se na kraju desiti. Nakon što su se smjestili ujutro joj se javio montažer i rekao da su mu se noge oduzele i da ne može ustati.
“On je bio ključni čovjek na gradilištu i ja sam morala sve sama organizirati, od ujutro u 8 sam bila na gradilištu do zatvaranja u 20 sati. Sve smo završili u roku, ali se sjećam se da sam u tih 10 dana smršala 10 kg, i da sam mjesec dana kasnije bila bolesna od iscpljenosti. Bio je to ogroman stres. Jer ako ste odgovorna osoba, nećete ni spavati, ali ćete ispoštovati rokove, ono što ste obećali ćete isporučiti. To pamtim kao najstresniju fazu u životu”, govori Amina.
Na pitanje kako je u takvim stresnim situacijama uspijevala pomiriti obaveze iz svog privatnog i poslovnog života Amina odgovara:
“Nije bilo nimalo lako sve to uskladiti. Tri godine nakon što sam otvorila firmu dobila sam prvo dijete i nakon 2 mjeseca sam počela raditi, a s drugim djetetom sam počela raditi već nakon 40 dana. To je vrijeme koje ne možete vratiti sa svojom djecom, a ja sam se morala vratiti na posao. To nisam nikako planirala, ali sam imala jednog klijenta koji je imao jedan veliki projekat i nije htio bez mene početi raditi. Ja sam mu rekla da sam na porodiljskom i da sam obećala majci da neću 40 dana raditi, a on je samo pitao a kad ti ističe tih 40 dana. To je crni humor, ali je tako bilo, jer muškarci nemaju osjećaja za te stvari. Rekla sam mu da bih morala s bebom doći, a on je rekao samo ti dođi, nema problema, ja ću paziti na bebu dok ti snimiš prostor. I vjerujete da je tako i bilo. On je vozao kolica po prostoru dok sam ja mjerila prostor i dogovarala s njim šta želi napraviti”, kaže Amina.
Bez majčine podrške tada ne bi mogla ništa napraviti i neizmjerno joj je zahvalna, jer joj je majka dovodila djecu u salon kako bi ih dojila, i poslije ih čuvala.
“To se nikad ne može zaboraviti. Moja majka je letila da mi što više olakša datu situaciju, da mi pomogne. Prije dvije godine izgubila sam i oca i majku, u roku od devet mjeseci i jako teško sam to prihvatila. Roditelji su neprocjenjivo blago, bezuvjetno vas vole, dali bi svoj život za vas, pogotovo majka. Možda su očevi malo drugačiji, ali je majka oslonac u svakom pogledu”, sa sjetom govori Amina.
Rade sa najboljim domaćim brendovima namještaja
U startu je Amina za svoju poslovnu strategiju odabrala da radi sa visokokvalitetnim namještajem, što nije bila jednostavna odluka znajući na kakvom nesigurnom tržištu će poslovati.
“Kad sam krenula u privatni biznis moj najveći strah je bio hoću li imati kome prodati taj proizvod. Nije me bilo strah raditi, nego me brinulo to što je tržište toliko neizvjesno i teško. Prodajete nešto što je poprilično skupo ljudima, koji jako teško dolaze do novca. I pitate se hoćete li vi to moći prodati po tim cijenama, a ne možete njegovu cijenu smanjiti, jer nudite stvarno kvalitetan proizvod”, tvrdi Amina. Uslijedila je i suradnja sa globalno jednim od najpoznatijih domaćih brendova namještaja tešnjanskim Artisanom, za čiju su prodaju u BiH jedini ovlašteni.
“Ponosna sam na sve što se kvalitetno proizvodi u BiH. Radimo s Artisanom od njihovih početaka, 2007., sa Fadilom Čustović, koji je pokrenuo proizvodnju u Artisanu. Danas su taj posao preuzele mlade generacije i oni rade poseban, ručno rađen visokokvalitetan namještaj od punog drveta s najsavremenijim CNC mašinama, koje kompjuterski prave obline na namještaju. No završni touch ide uvijek rukom, jer se toplina i mekoća drveta može samo rukom postići i osjetiti. Oni su postali svjetski poznati po tome što prave komade namještaja iz jednog komada drveta, bez spojeva i šarafa. O Artisanu i njihovom umijeću bi se danima moglo pričati, toliko je širok spektar koji oni pokrivaju”, ističe Amina.
Naša je zemlja iznimno bogata šumom i najkvalitetnijim drvetom i oduvijek je imala vrlo jaku tradiciju u drvnoj industriji i bila je nadaleko poznata po gradnji stolova, stolica. No, nakon rata je mnogo državnih firmi propalo i uništeno, i drvna industrija je jedno vrijeme stagnirala i gotovo u potpunosti propala. No, naporom malih privatnih poduzetnika uspjeli su podići drvnu industriju iz pepela i danas imamo veliku ekspanziju u toj grani privrede.
“Danas imamo dosta privatnih firmi s pozitivnim pričama i žao mi je što se više o njima ne priča i ne plasiraju se ti pozitivni primjeri. Iznenadili biste se kad bi vidjeli koliko tih naših uspješnih, lokalnih firmi proizvodi za inostrano tržište i žao mi je što se sve nažalost izvozi. Mi smo se zato odlučili da nudimo u našem salonu Artisan namještaj, da i našim klijentima omogućimo da uživaju u ovako kvalitetnom proizvodu. Pored Artisana tu je još domaćih brendova koje nudimo- Zanat i Gazda. Iznenadili biste se koliko ima domaćih proizvođača koji izvoze i prodaju svoje proizvode po svjetski poznatim concept storovima. Najviše se izvozi u Skandinaviju, Njemačku i Švicarsku, i jako je puno firmi koje isključivo rade izvoz. Dosta naših firmi ima koje rade za talijanske dobavljače i iznenadili biste se kad bi vidjeli da jedan top brend kao što je Calligaris proizvodi stolice u BiH”, kaže Amina.
Žalosno je što naš obrazovni sistem ne forsira zanatska zanimanja, jer je danas gotovo nemoguće naći dobrog stolara.
“Vjerujte mi dobar majstor može zaraditi vise od arhitekte, toliko su traženi. Sistem obrazovanja treba hitno mijenjati, dok još ima kvalitetnog nastavnog kadra koji može prenijeti znanje. Da se mladi stimulišu na taj način da znaju da kad završe školu čeka ih siguran posao. Da se više ulaže u praksu, da se uče materijali, kako se drvo ponaša, kako reaguje ,kako se tretira…Današnji stolari nisu obične zanatlije, to su industrijski radnici, obrazovati i kompjuterski educirani, napola programeri. Oni se danas educiraju za rad na CNC mašinama, a to su kompjuterizirane mašine da za njihovo rukovanje morate imati kompjutersko osnovno znanje ”, tvrdi Amina.
Drvo je bezvremenski materijal i takav je namještaj s razlogom vrlo skup
Drvo je bezvremenski materijal koji će nas nadživjeti. Uvijek je moderan materijal i danas se proizvodnja oplemenjuje novim tehnologijama u obradi drveta koje namještaju daju još bolju funkcionalnost.
“Kvalitet košta. Da bi napravili kvalitetan namještaj morate kupiti kvalitetan materijal od kojeg pravite namještaj, kvalitetnu baglamu, šafar, i kvalitetan okov, sve to ima svoju cijenu. Sve se više vraćamo na onu staru izreku “da nismo dovoljno bogati da kupujemo jeftine stvari”. Naši su klijenti vrlo zahtjevni i posebni. Sjećam se jednog klijenta koji je došao u salon i u salonu je bila izlozena jako skupa sofa od posebne nabuk, brušene koze. Klijent je sjeo na sofu i rekao “ovu sofu želim”. Ja sam bojeći se da ne izgubim klijenta kad vidi cijenu, počela da nudim i druge, povoljnije opcije, a on je rekao “ja želim baš ovakvu sofu i treba mi još jedna istih dimenzija i još dvije fotelje, možete li mi to nabaviti? Sjećam se da sam zastala, okrenuo mi se salon oko glave, jer to je bio ozbiljan izno, koji se baš ne prodaje svaki dan. Klijent se nasmijao i rekao mi: Gospođo Amina, znate šta sam se ja kroz sve ove godine svog života naučio: Najjeftinije je kupiti iz prve. Sjeo sam na ovu sofu, osjetio udobnost, opipao kožu, i to je to. Kupovao sam ja i jeftine stvari pa ih na kraju gledam, nezadovoljan, ne mili mi se sjesti i na koncu ih poklanjam ili bacim. To su bačene pare”. Lijepe se to priče”, sjeća se danas Amina.
Učeći od svojih klijenata čiji su je zahtjevi oblikovali kroz karijeru Amina tvrdi, da je sebe izgradila kroz odnos s klijentima.
“Najbitnije je steći povjerenje kod ljudi, da Vam ljudi vjeruju. Nije jednostavno osmisliti nečiji životni prostor i učiniti ga ugodnim, funkcionalnim i atraktivnim. Velika je to odgovornost, koju treba opravdati. Ponosna sam na svoj tim od 5 mladih arhitektica, koje se maksimalno trude da znanjem, idejama i kreativnošću klijentu u konačnici pruže najbolju uslugu. Da kuću učinimo toplim domom”, kaže Amina.
Također ističe da ju je “iskustvo naučilo kroz ovih 18 godina rada, da je jedini, ispravan recept uspjeha da što ne bi htio sebi, nemoj ni drugom nuditi.”
“Najveća mi je satisfakcija kad završim projekat, da su klijenti zadovoljni. Kad mi kažu da na kraju teškog poslovnog dana, raduju se doći kući. To mi je pokazatelj da smo ipak napravili dobar posao i to zadovoljstvo je neprocjenjivo”, poručuje Amina na kraju našeg razgovora.
Photo: Privatna arhiva/Women in Adria
