Ova obiteljska vinska priča počela je u BiH prije pet generacija, u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, a prvi put su na svom imanju proizveli danas poznato vino Žilavka još 1894. godine. Kako za Women in Adria govori Milica Anđelić, direktorica Vinarije Anđelić iz Trebinja, čukundjed Sava bio je tada vlasnik velikog imanja i vinograda, a prenoseći znanje i vještine na sljedeće generacije često bi govorio: “Sine, kada proizvedeš dobro vino, s njim ćeš i od neprijatelja dobiti prijatelja”. Zbog toga danas na etiketama Vinarije Anđelić i piše: “Vino za prijatelje”. Uz vino, proizvode i lozovaču od sorte Žilavka koju su, čukundjedu u čast, nazvali „Sava“.
Vino za prijatelje – Pet generacija naslijeđa
Na svoje putovanje vinskim svijetom Milica Anđelić je krenula 1997. godine, nakon udaje i ulaska u tu vinarsku obitelj na najjužnijem dijelu vinske ceste Hercegovine. Put je za nju značio, kako napominje, prije svega „veliku odgovornost, potpunu posvećenost, čast i lično zadovoljstvo“.
Sada u vinariji zajedno rade tri generacije, što znači i svekar te njena djeca. „Suradnja se odvija uz puno razumijevanja, kompromisa i pravila zlatne sredine, a generacijski jaz se pokazao kao veoma pozitivna pojava u našoj proizvodnji i njegovanju vina“, naglašava. Dodaje kako u njihovu poslu ništa nije od danas do sutra, za sve je potreban veliki trud i stalne edukacije te, kao šlag na torti, ljubav.
Pročitajte više: Aida Soko: ‘Tijekom svoje 30-godišnje karijere imala sam brojne prilike otići iz BiH, no odlučila sam ostati’
Kad se život i vino isprepliću
„Mogla bih povući paralelu između vinarstva i roditeljstva jer sam paralelno zasnivala svoju porodicu i sebe formirala te obrazovala u vinarstvu. Kada se dijete rodi, to je početak puta roditelja i djeteta, od brige, njege, odgoja i obrazovanja, sve do odrasle kvalitetne osobe. Isto tako, kada se ubere grožđe, to je tek početak brige, njege, posvećenosti i primjene vještine do dobrog visokokvalitetnog i vrhunskog vina“, priča nam Milica Anđelić koja se već može pohvaliti poslovnom karijerom dugom skoro tri desetljeća uz četvoro punoljetne djece. Najviše ju, pak, ispunjava obiteljsko okruženje u kojem radi te borbenost i hrabrost koju prepoznaje u svojoj djeci, a također i to što je dosegla velike „nadmorske visine“ u svome poslu u okruženju koje ju u početku baš i nije prijateljski prihvatilo kao ženu u vinarstvu.
Prisjeća se kako su ona i pokojni suprug prvi puta sami istovarili “tamić” Žilavke, preradili grožđe i proizveli vino, a tada je njihova godišnja proizvodnja bila između 10-15 tisuća litara. Danas je 10 puta veća, a kapacitet je postepeno rastao u skladu s rastom popularnosti njihovih proizvoda i potreba tržišta. „Mnogo toga se desilo za ovih skoro 28 godina moje karijere, od promjene vizualnog identiteta samog proizvoda do pristupa tržištu u vrijeme digitalizacije kao i primjene novih vrhunskih tehnologija u proizvodnji, marketingu i promociji“, napominje. Danas njihovih proizvoda ima, osim na tržištu BiH, u Crnoj Gori i Srbiji, a izvozili su i u Švedsku i Njemačku pa i Kinu. Pritom, svake godine uvode novitete te su u prošloj godini završili i otvorili degustacijsku salu za 50 osoba, a u 2023. godini su iz njihove vinarije izašle nove etikete, potpuno nova vina jer, kaže, stalno teže poboljšanju, širenju ponude i usluga.
Pročitajte više: Selma Omić: ‘Pokažite da ste prehrabre, ali nekad i ranjive – pa to je ljudski’
Krize, uspjesi i novi početci
Naravno, bilo je loših godina u vinogradu, a osjetili su i ekonomske krize na globalnom nivou jer vino nije osnovna ljudska namirnica, može ga se smatrati luksuznom robom, pa se sve krize odraze i na poslovanje vinarija, od one 2008. godine do one koju je izazvala pandemija korone 2020, godine, a i ratovi. „Sve se to na nama odrazilo i još uvijek osjetimo posljedice. Moja najveća lična kriza je bio gubitak supruga, koji je bio do tada glavni rukovodilac proizvodnje i vinar u našoj vinariji. Na emotivnom i porodičnom aspektu o tome gubitku i ne treba da pričam, ogroman pad, udar, gubitak volje, borba za djecu i porodicu… Bili smo oslonac jedni drugima i uspjeli smo“, priča Milica Anđelić.
Danas se, kaže, u vinogradu osjećaju već klimatske promjene, a prije svega su to primijetili na pomicanju datuma berbe. Još uvijek nema negativnih utjecaja na kvalitetu grožđa, napominje, a samim time niti na vino. No, kako se radi o proizvodnji “u skladu s prirodom”, prisjeća se da 2014. godine proizvodnje gotovo da i nije bilo jer je to bila kišna godina.
Na pitanje koji trenutak pamti kao posebno dobar, odgovara da je to bilo kad je prvi puta otvorila butelju vina koju je proizvela: bilo je to u proljeće 1998. godine, vino Žilavka, berba 1997. Odmah, međutim, dodaje da ima mnogo posebnih trenutaka – od nagrada, priznanja do novih prijateljstava, ali dodatno izdvaja: prvu berbu s kćerkom Milenom. „Za mene lično je to bilo nalik velikoj pobjedi. Prvi izdanak moje djece koji se odlučuje da nastavi porodičnu tradiciju, fokusira obrazovanje u smjeru vinarstva. Ona je danas moja desna ruka i ravnopravni član proizvodnog tima vinarije Anđelić“, naglašava ponosna majka i direktorica.
Zanimalo nas je kako je zapravo nastala ta obiteljska vinska tradicija. Naša sugovornica odgovara da je Austro-Ugarska u 19. stoljeću razvijala poljoprivredne proizvode u BiH za potrebe vojske, pa su, između ostaloga, razvijali i određene sorte grožđa prilagođene tom podneblju. „Ukrštanjem domaćih bijelih sorti i njihovih bijelih sorti dobili su Žilavku, našu najpoznatiju autohtonu sortu koja ni danas nigdje ne daje tako dobre rezultate kao u Hercegovini. Ukrštanjem crvenih sorti proizveli su Blatinu. Izučavanjem pogodnog tla za vinograd, došli su do saznanja da je parcela na dedinom imanju savršena za Žilavku i posadili su 14 tisuća loza sorte Žilavka. Deda je imao obavezu da brine o vinogradu i proizvede vino, a nekih 80 posto je predavao Austro-Ugarskoj monarhiji. Nakon 1. svjetskog rata, nasadi vinove loze su ostali u vlasništvu porodice“, kaže.
Trudom nekoliko generacija nastala je tako nagrađivana obiteljska vinarija, a posjetioci, vinoljupci, imaju izuzetne reakcije na njihova vina i rakiju, naglašava Milica Anđelić. Za vrijeme tih posjeta i degustacija upoznaju ih sa svojom tradicijom, tehnologijom proizvodnje, usponima i padovima, ustrajnosti, kao i njenoj borbenosti kao prve žene vinarke u BiH, te ljubavi prema vinu.
„Mnogo je poglavlja iza mene, a iskreno se nadam da ih ima još mnogo ispred mene. Djeca su uključena u proizvodnju i poslovanje vinarije. Pored Milene, nadam se da će se još barem jedno od njih odlučiti da nastavi tradiciju. No, prije svega se nadam da će njih četvero biti čistiti odrasli ljudi, dosljedni vremenu u kome žive, držati se osnovnih načela, principa i vrijednosti kojima smo ih učili, da će biti svoji“, poručuje ova poslovna žena i majka.
Foto: Privatna arhiva
