Ma koliko god da moj život bio težak, meni će uvijek biti lijep, kaže Emina Mujanović, uskoro 30-godišnja spisateljica koja od 8. godine boluje od mišićne distrofije. Nakon što joj se prije godinu dana zdravstveno stanje pogoršalo, dane provodi u svoja četiri zida – ležeći na jednoj strani, u jednom položaju. Jednim jedinim pokretnim prstom danas piše svoju osmu knjigu, a jedna od njih, “Trag vremena”, ovih se dana tiska u novom izdanju. Tim povodom razgovaramo s Eminom o njezinom spisateljskom putu, ali i životu osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Niti jedna srednja škola nije željela učenicu u invalidskim kolicima
Kad je saznala za dijagnozu, Emina je imala osam godina. Kako kaže, ni sama nije znala što joj se događa i zašto se svi ponašaju drugačije prema njoj.
“Trudila sam se da budem dio društva, da me prihvate moji vršnjaci, a i nastavnici. Bilo je preteško, jer nažalost nisam uspijevala”, prisjeća se.
Kad je završila osnovnu školu i trebala nastaviti srednjoškolsko obrazovanje, dobila je “još jedan životni udarac – niti jedna srednja škola ne želi učenicu koja je u invalidskim kolicima”. Tada niti jedna srednja škola nije imala rampu za kolica, a ni lift, pa je Emina prekinula svoje obrazovanje. Dane je provodila u kući, uz računalo, jer ju jako zanimalo sve što ima veze s informatikom.
“I tako su godine išle. Nikada nisam pomišljala da ću biti spisateljica, da bih mogla krenuti tim putem. Došlo je slučajno kada sam jednom portalu poslala jednu svoju priču, od koje je kasnije nastala moja prva knjiga. Ni sama ne mogu da vjerujem da danas iza sebe imam sedam knjiga”.
Pročitajte više: Šta nam otkriva nova knjiga Michelle Obame?
‘U svakoj knjizi je po komadić mog srca’
Život joj se, kaže, promijenio već prvim korakom u spisateljski svijet. Više nije “obična Emina”, već “ona Emina što piše knjige”. Činjenica da piše u početku je bila tajna, a na objavljivanje prve knjige nagovorili su ju upravo njezini ljudi, koji su tu tajnu znali. Uz njihovu pomoć, prva knjiga je i objavljena. Od samih početaka na spisateljskom putu najviše joj pomažu roditelji i njihove riječi podrške.
“Oni su vjerovali u mene onda kada sam ja sumnjala u sebe. Poslije je došla vjera u Boga, kojom sam dodatno samo izgradila svoje samopouzdanje”.
Od samih početka njezin je cilj bio društvu prikazati život jedne osobe s invaliditetom i sve prepreke s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju.
“A onda i da smo i mi, osobe s invaliditetom, sasvim obični ljudi, kao i svi drugi. Svi imamo iste potrebe“.
Inspiraciju pronalazi u svom životu, ali i tuđim životnim pričama.
“Onda često volim da moja mašta odradi veći dio posla, i to ima svoju posebnu čaroliju”.
Teško joj je izabrati i reći zašto joj je neka njezina knjiga najdraža, “jer u svakoj ima po komadić mog srca”. U svakoj od njih nalaze se ljudi koje voli, kojima je posvetila riječ, odlomak ili cijelu knjigu. Čitatelji, s druge strane, najčešće biraju njezinu autobiografiju “RUŠIM PREDRASUDE”.
Pročitajte više: Ksenija Hrkač iz Širokog Brijega sa sVEZalicama je udahnula novi život knjigama
Sada piše jednim prstom
Prije godinu dana, unutar tri mjeseca, Eminino se zdravstveno stanje pogoršalo. Odjednom je završila u krevetu, nije mogla koristiti mobitel i računalo, nije mogla pisati. Bilo je to, kaže, jako teško razdoblje. Nakon nekoliko mjeseci odlučila je pokušati pisati desnom umjesto lijevom rukom. Odvažila se, ali prvi je pokušaj bio težak. Postavili su joj mobitel na stalak, a ona je kažiprstom pokušavala nešto napisati.
“Kada sam nakon dva sata napisala par rečenica, imala sam osjećaj kao da sam trčala maraton jer su me boljeli svi mišići, ali bila sam presretna. Tako da sada pišem tim jednim prstom, na mobitelu. Naporno je i teško, ali sam zahvalna Bogu što mogu i to”.
Gotovo svaki njezin dan protječe isto – ležeći u krevetu na jednoj strani. Ipak, ona sebi dane učini zanimljivim.
“Znam da zvuči teško kad kažem da ne mogu više sjediti u kolicima, da jedem i pijem u ležećem položaju, ali ja sam sretna i zadovoljna djevojka. Ma koliko god da moj život bio težak, meni će uvijek biti lijep. Trenutno najveća prepreka sa kojom se suočavam jeste ta što ne mogu kao prije putovati”.
Pročitajte više: Predstavljena knjiga ”Rijeke pune priča” Vanje Lazić i Jasmine Čaušević
Okolina postaje osvještenija, educira se, želi činiti dobre stvari…
Bosna i Hercegovina, smatra, treba učiniti još mnogo toga kako bi osobe s invaliditetom živjele “bez problema”. Još uvijek su najveći problemi arhitektonske barijere, nemogućnost adekvatnog liječenja i zapošljavanje osoba s invaliditetom, a i diskriminacija je još uvijek prisutna i vidljiva. Ipak, određeni pomak se vidi.
“Kao što se mijenjaju godišnja doba, tako isto se mijenjaju ljudi, okolina i društvo. Postaju osvješteniji, edukuju se i traže da čine dobre stvari”.
Za kraj, Emina poručuje da svaka osoba s invaliditetom treba sama sebi biti vjetar u leđa.
“Kada god zastane i kaže ‘Ne mogu dalje’, treba se sjetiti da baš ona može biti ta koja može nekome promijeniti život. Bez poraza nema ni pobjeda”.
Kad je riječ o budućnosti, želi jedno – “biti boljeg zdravlja ili jednostavno da ostane ovako, da završim svoju osmu po redu knjigu”.
Foto: Privatna arhiva
