Samo tri sedmice ranije cijela zemlja, a dobrim dijelom i cjeli region, bili su prestravljeni stravičnim zločinom koji se 11. avgusta desio u Gradačcu. Uživo je tada, u Instagram live-u, N.S., dugogodišnji nasilnik i mahalski zlostavljač, prenosio trostruko ubistvo koje je tog dana u svom bjesomučnom nasilnom naletu počinio, usmrtivši pritome najprije svoju nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, te oca i sina Onder. Tri sedmice kasnije, ništa se nije promijenilo. Pa, kako su i gdje, za samo tri sedmice s naših medijskih i virtuelnih radara, nestali femicid i nasilje nad ženama?
Nasilje nad ženama nije vijest od značaja
U sedmici koja je uslijedila nakon tog grozomornog zločina čuli smo i vidjeli svakojake rekacije, političke, medijske, aktivističke. Jedni su osuđivali medije zbog njihove komercijalizacije i etsradizacije, usljed kojih su nam servirali takve strahote petkom prijepodne, uoči vikenda, drugi su pozivali relevantne institucije, čiji su službenici uredno na godišnjim odmorima, na neku vrstu reakcije i zaštite, dok su oni koji imaju važnu političku poziciju, poput sarajevske gradonačelnice, uspjeli čak organizirati i protestnu šetnju ulicama Sarajeva, zahtjevajući ispunjenje “nekih zahtjeva” od vlasti kojoj gospođa rođena Londrc i sama pripada i koju kao gradonačelnica obnaša. A sve se to pritome dešavalo usred još jednog Sarajevo Film Festivala, koji su naši dežurni virtuelni filozofi i mislioci, a bogami i neki mediji, ocijenili kao previše glamurozan događaj za tako dramatičnu situaciju nastalu netom nakon gradačačkog pokolja, koju je zasigurno po njima najnormalnije trebalo otkazati.
Tenzije su, na ionako pregrijanom avgustovskom asfaltu, rasle iz dana u dan, a nikakve suvisle institucionalne reakcije nije bilo. Niti su donesene neke drastične zakonske promjene koje bi poboljšale status žena u porodičnim i drugim odnosima, niti je nekome od parlamentaraca palo na um da zakaže hitnu sjednicu sa samom jednom tačkom dnevnog reda izmjene zakonskih kazni za počinitelje nasilja, niti je policija odlučila da konačno “zaoprave” pooštri mjere zaštite žena od nasilja…baš ništa novo se zbilo nije. A šta smo i očekivali pitam se? Jer, kad ne postoji sistematizirano bavljenje našim svakodnevnim građanskim problemima, u koje se ubraja i naša građanska sigurnost i elementarno pravo žena na život bez nasilja, od koga ćeš i kako tražiti pomoć, podršku i zaštitu?
Pročitajte više: Film “Samo se smijem” odraz je nemoći da. pomognemo svim našim Nizamama
Zanimljivo je također da ni aktivistički feministički krugovi u BiH nisu izrodili tih dana nikakvu suvislu, upečatljivo vidljivu reakciju kojom bi skrenule pažnju odveć obamrle i anestezirane bh javnosti na epidemiju femicida u našoj zemlji. A onda se na Red carpetu SFF-a, četvrti dan nakon gradačačkog zločina, pojavila hrvatska pjevačica i voditeljica Ida Prester s mužem, srpskim poduzetnikom, Ivanom Peševskim, koji su ponosno prošetali s natpisima na kojim je pisalo Stop femicidu i Nizama u srcu. Bila je to dovoljno glasna poruka poslana iz srca Sarajeva, od žene koja, istina, nije građanka ove zemlje, ali joj ne pada teško da iskoristi svaku moguću priliku da iskaže svoj radikalno oprečan stav spram nasilja nad ženama i podrži žensku solidarnost i sve žene u borbi za njihova prava za jednakost.
I taman kad smo pomislili da je onaj stravični prijenos pokolja uživo na Instagramu najveći stepen zla koje smo ikad mogli i zamisliti, samo deset dana kasnije, 21. avgusta u Živinicama, se desio novi femicid. Gotovo isti scenarij: nasilni muž je ubio nevjenčanu suprugu, pa izvršio samoubistvo. I opet smo bili iznenađeni i šokirani, prestrašeni, zapanjeni, zabrinuti…Virtuelni svijet je ponovo bio zasut raznim pamfletima svih onih virtuelnih mudraca koji imaju potrebu da nešto kažu, da iznesu svoje mišljenje, da osude, prozovu, napadnu…
A onda se u prošloj sedmici, desio novi toplinski val i odjednom je raspredanje po internetskom bespuću o superćelijskim olujama i ekvatorskim temperaturama dodatno anesteziralo našu virtuelnu i medijsku javnost, iz koje je, u tren oka, briga oko povećanog nasilja nad ženama potpuno nestala. Kao da nikad nije ni postojala.
Zašto žene u BiH šute i trpe?
Istina je da brojnim femicidima i sve učestalijem i agresivnijem nasilju nad ženama u ovoj zemlji a i u regiji svjedočimo već godinama i svaki dan priča o femicidu u BiH poprima crnju boju od one iz najstrašnije crne hronike. Žene se u BiH bune, opiru represiji i nasilju, ukazuju na propuste, od institucionalnih, policijskih, do onih obrazovno-odgojnih, izlaze na ulice, prosvjeduju, glasno protestiraju, galame i viču na sav glas ne bi li ih se čulo…
No, nikog nema da čuje te ženske urlike, da zastane i sasluša naše vapaje i možda u jednom trenu počne razmišljati kako nam pomoći. Koliko se samo riječi, rečenica, tekstova napisalo u virtuelnom svijetu o ovom stravičnom femicidu od prije tri sedmice? Koliko se u ovih dvadesetak dana snimilo i objavilo priloga na raznim lokalnim i regionalnim TV kućama, na pustim internet portalima? Koliko se samo održalo, čak i usred sezone godišnjih odmora, sastanaka, sjednica, okruglih stolova…?
A jesmo li išta dobili nakon sve te medijske ujdurme? Jesmo li štagod pametno zaključili u toj kakofoniji mišljenja i stavova? Dali neki rok parlamentarcima za rješenje problema unutar neke od institucija koja bi se trebala pozabaviti rješavanjem ovakvih problema? Nismo. A upita li ko od nas žena, građanki ove zemlje, naglas, iste te parlamentarce zašto nismo? Zašto su nasilje nad ženama i sve učestaliji femicid poprimili galopirajuće razmjere u ovoj zemlji? Hoće li ko, kako i kada stati toj pošasti u kraj? Ima li načina da nas policijski službenici zaštite kako Zakon nalaže? Ili ćemo se same morati organizirati i pokrenuti svemasovne pokrete otpora? Možda je odgovor na sva ova pitanja zato jer su žene u BiH nekako tradicionalno navikle da šute. I trpe. Šutilice. Trpilice. Kao da smo sve statistkinje u spotu one Dubiozine pjesme “Šuti i trpi”.
Zamislite svijet u kojem bi žene odlučile da stanu
A nije da nikakvog otpora u ovih dvadesetak dana nije bilo. Prošle su sedmice žene iz civilnog društva potaknule javnu akciju u nekoliko gradova BiH protiv nasilja nad ženama pod nazivom “Stani za svaku od njih”, želeći poručiti ženama u BiH, majkama, suprugama, kuharicama toplih ručkova i večera, peračicama i muških gaća i čarapa, “razvozačicama” djece u vrtiće i škole, doktoricama, čistačicama, advokaticama, prodavačicama, svima nama, ženama u BiH, da stanemo u 16h popodne na 15 minuta.
Ti koja radiš, liječiš, učiš, voziš, čistiš. STANI. Obustavi svoj rad. Odbij
poslušnost. Ako stanu Žene, staje svijet.
Pozvane smo da se umirimo i zastanemo bar na 15 minuta za svaku od 60 ubijenih žena, žrtava femicida u BiH od 2015. godine. Zastale su male grupe žena u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli…Druge žene u drugim gradovima i selima nisu stale. Nisu možda znale da trebaju stati, zaustaviti se. Nije im imao ko reći da bi trebale stati. Nisu vidjele postove na Fejsu. Ili im je bila naprosto tlaka stati nasred ulice, na avgustovskom zvjezdanu, tih 15 minuta. Pa zaboga, šta će svijet pomisiliti? Što stade žena nasred ceste? Šta joj bi? Da nije mahnita, bolesna? Šta joj je? Ma, hajde bogati, k’o da će biti kakve koristi ako stanem 15 minuta. Mislila je ona. I mnoge druge oko nas. I ne stadosmo.
Pročitajte više: Ženama nije dovoljan jedan dan u godini da bi se osjećale ravnopravnima
I tako mi žene u tren oka same obezvrijedimo svoje vlastite naume i akcije. Jer, bogati, šta će svijet reći? A i valja sad poslije posla kući trkom ručak napraviti. Djecu dočekati. Pa, onaj veš gurnuti u mašinu. A i večeras izaći s curama na piće i sladoled…možda ugrabiti priliku pa i Barbie otići pogledati…Ljeto je, biće topla, divna večer taman za onu pink roze haljinu i bež papuče. A i novu boju laka na rukama da im pokažem…
A zamislite samo kad bismo sve mi žene solidarno zastale samo u jednom danu na 15 minuta. I baš ništa niti jedna od nas ne bi uradila tih 15 minuta. Stojale bismo nasred ceste. Zaustavile auto nasred semafora. Mahale onoj drugoj ženi što je zaustavila auto nasred raskrsnice. Zaustavile tramvaj ili bus koji vozimo. Zaustavile naplatu na blagajni u supermarketu. Zaustavile preglede u ordinaciji. Zaustavile pripremanje naručenog jela za goste u restoranu. Zamislite. Samo zamislite. I tako svake sedmice u jednom nasumično odabranom danu. Zamislite da zaustavimo život. Jer kad žena stane, sve stane.
I da tako muškarcima, našim supruzima, očevima, braći, prijateljima, kolegama na poslu pokažemo da je vrijeme da svi ustanemo i kažemo dosta je nasilja nad ženama. Ovo se hitno mora zaustaviti. I da svim onim političarima, koji neće i ne žele zaustaviti sve svoje aktivnosti i posvetiti pažnju narastajućem femicidu i sve strašnijem nasilju nad ženama i odlučiti da tu pošast zaustave, kažemo da ih više ne želimo podržavati i da nas ne trebaju zastupati. Zamislite.
I šta ćemo sad?
U međuvremenu, prošle sedmice, 24. avgusta je održana hitna tematska sjednica Komisije za jednakopravnost spolova Skupštine Kantona Sarajevo, u saradnji sa Gender Centrom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, o temi “Stanje kriminaliteta u oblasti nasilja nad ženama i nasilja u porodici”, kojoj su pored članica i člana Komisije prisustvovali: premijer KS Nihad Uk, ministrica pravde i uprave KS Darja Softić Kadenić, predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Uprave policije KS, Kantonalnog tužilaštva, Fondacije lokalne demokratije Sarajevo i Sigurne kuće, te ekspert za ljudska prava i rodnu ravnopravnost. Donijeli su vrlo važne zaključke, na kojima dalje treba raditi i na osnovu njih proizvesti nove zakonske mjere. Prvi su od svih institucija u BiH, nakon gradačačkog zločina, reagirali i počeli razgovarati o modalitetima zakonskih promjena. Predsjednica Komisije i zastupnica u Skupštini KS Vildana Bešlija je, kako Radio Sarajevo navodi, izjavila:
“Nasilje u porodici, ili intimnoj partnerskoj vezi, je najsnažnija determinanta femicida. Upravo zbog toga su napori u pogledu sprečavanja ponavljanja nasilja u porodici najveća mogućnost za sprečavanje femicida. Nasilje u porodici koje prethodi femicidu je u pravilu veoma nasilno sa značajnim fizičkim posljedicama i prijetnjom smrću. Zato smo danas tu, da sagledamo trendove u pogledu izricanja i provođenja zaštitnih mjera, te gonjenja počinilaca krivičnih djela nasilja u porodici, nasilja nad ženama, nasilja na osnovu spola uključujući i slučajeve ubistva žena, odnosno femicid, na području Kantona Sarajevo“, rekla je Bešlija.
Dodala je da je u slučajevima femicida s prethodnim zlostavljanjem člana porodice, kazna zatvora najmanje 10 godina ili dugotrajni zatvor (član 222.6 KZFBIH) ili maksimalno 45 godina zatvora, što je najveća moguća zapriječena kazna prema krivičnim zakonima u BiH. No, rijetko su se u našoj sudskoj praksi određivale tako stroge zakonske kazne. Jer, nažalost, takva je praksa prethodila i gradačačkom zločinu, kada Nizami Hećimović sutkinja nije povjerovala i odredila zakonsku zaštitu od nasilnog partnera, što je njemu samo olakšalo put da Nizamu bjesomučno likvidira.
Sve smo vidjeli, sve je rečeno u ovih dvadesetak dana, no nažalost ništa nije napravljeno. OK, sezona je godišnjih odmora, teško je očekivati da se parlamentarci ekspresno vrate s plaže u svoje poslaničke kabinete i krenu se baviti ovim ključalim problemom.
I šta ćemo sad? Šta je nama ženama činiti? Teško je očekivati da će naši balkanski mačo tipovi išta naučiti iz ovog gradačačkog zločina i preko noći odlučiti da više poštuju i cijene svoje žene. I tuđe, također. Takav film u našim kinima, a naročito na Pinkovima i Zadrugama i inim drugim reality show-ima, koje uglavnom gleda većina populacije u ovoj zemlji, nažalost nećemo imati prilku gledati.
Hoćemo li odlučiti stati na onih 15 minuta? Sve žene, baš sve redom, u cijeloj zemlji? Ili ćemo pisati mailove, pisma, razglednice, poruke parlamentarcima i parlamentarkama koji plaću primaju od poreza koje mi svakodnevno uredno plaćamo, i tražiti da pooštre zakonsku regulativu vezanu za kažnjavanje počinitelja nasilja nad ženama? Ili ćemo se drugačije organizirati i krenuti educirati same sebe i svaku ženu u našoj blizini kako prepoznati nasilje u porodici, na poslu, u školi…?Ili ćemo pažljivije posmatrati svaku ženu na cesti, pogotovo onu koja hoda pognute glave, s možda nekom plavom “šljivom” na oku ili modricom na ruci za koju tvrdi da je nastala kad se jutros udarila od šteku? Hoćemo li i dalje bezosjećajno tračati jedna drugu, smijati se iza leđa jedna drugoj “jer vidi kakva je, nema ni trepavice nadograđene, ni filerima napuhana usta“, a “vidi je i kako je obučena, k’o da je sad iz second hand-a izašla“? Hoćemo li se naučiti šta znači ženska solidarnost? Hoćemo li odlučiti da stanemo? Bar jednom u životu da zastanemo i zagrlimo svaku ženu u svojoj blizini. Pružimo ruku jedna drugoj i kažemo u lice: “Hej, STANI. Ja sam sad stala. Za tebe. I za sebe. Stani i ti. Za mene. Za sebe. Za sve nas. Jer, kad mi stanemo sestro draga, staće sav svijet. Vjeruj mi. Hoće.”
Photo: Women in Adria/Klix/Facebook/Cure/SFF
