Kad je krajem avgusta prošle godine objavljena informacija da je makedonsko-bosanskohercegovački film rediteljice Teone Strugar Mitevske ušao u zvaničnu selekciju Filmskog festivala u Veneciji bila je to genijalna vijest za filmsku umjetnost u regiji i regionalne korprodukcije koje nastaju u Cinelink kuhinji Sarajevskog filmskog festivala. U međuvremenu je film prikazan na brojnim festivalima, a na sinoćnjoj premijeri u Meeting pointu upriličen je i razgovor s glavnim glumcima Jelenom Kordić Kuret i Adnanom Omerovićem, redateljicom Teonom Strugar Mitevski, scenaristicom Elmom Tatatragić i producenticom Amrom Bakšić Čamo.
Najsretniji čovjek na svijetu- film katarze i nužnosti oprosta
Za ovih 28 postratnih godina nagledali smo se različitih filmova koji govore o ratu u BiH, no rijetki su filmovi koji su ispričani ženskim jezikom, narativom koji zagovara posve drugačiji pristup svom teretu i traumama koje nam je ratno doba ostavilo u amanet, a postratno doba nažalost nije imalo snage razrješiti niti ublažiti sve te naše boli i ratne rane. A kad se još potrefi da jedna od najboljih makedonskih redateljica Teona Strugar Mitevska snimi film po scenariju Elme Tataragić, koja je svoju ratnu traumu pretočila u sjajan scenarij, uz genijalnu glumu Jelene Kordić Kuret i maestralnog Adnana Omerovića, onda dobijemo jedan od najboljih antiratnih filmova koji se bave postratnom traumom nas koji smo preživjeli rat u BiH.
Film se u biti bavi susretom Asje, 45-togodišnje Sarajke, koja dolazi na speed dating na kojem konačno uživo upoznaje Zorana s kojim se prethodno upoznala na speed dating platformi. Izmijenjujući rafalno pitanja jedno od drugim, Zoran insistira da mu Asja odgovori na pitanje gdje je bila prvog dana 1993. i je li ona tada živjela na određenoj adresi na Dobrinji. Asja, zatečena pitanjem, ne razumije otkud on zna gdje je ona živjela tokom rata i vrlo brzo Zoran joj otkriva da je mobiliziran kao tinejdžer u vojsku RS-a i da je te prve noći, kada je uzeo pušku u ruke, pucao upravo na njenu zgradu i ranivši upravo nju, nakon čega je Asja danima bila u komi, no ipak je preživjela. Zoran, iznimno potresen i izmučen progonima svoje savjesti, priznaje da od nje traži oprost i da je speed dating bio način kako da dođe do nje, nakon toliko godina. Kompletan zaplet oko podsjećanja na taj tragični događaj u tako bizarnoj situaciji speed datinga u pustom hotelu, nalik na popularne radionice multilevel marketinga, ukazuje na katarzu, koju svi mi koji smo preživjeli ratne strahote u BiH tokom devedesetih, nakon 30 godina suočavanja sa zaboravom i potiskivanjem trauma, jednostavno moramo i trebamo proći.
“Taj susret između nekoga ko je ranjen i nekoga tko je pucao u ratu je jedini istiniti dio u filmu. To je ono što se meni desilo prije 26 godina, 1998., kada sam jednom prilikom srela čovjeka koji me ranio. Ratne godine su obilježile sve nas koji smo odavde, bez obzira gdje smo tada bili, u Sarajevu, Švicarskoj, Lukavici, Banja Luci, Mostaru. To je nešto što je obilježilo nas koji se nismo pitali nizašta, koji smo imali manje od 18 godina. Postali smo i taoci i žrtve tuđih odluka. Tako je i mene taj događaj, koji se desio ’98., na neki način obilježio i oslobodio. Teona je znala tu moju priču i ja je nisam krila, ali nisam ni mahalo okolo s njom. Znala sam da bih voljela raditi film na tu temu, ne dokumentarni, jer bih se morala preciznije baviti politikom, a to je nešto što nisam htjela i mislim da je jako dobro što se film desio sada sa otklonom na rat i na vrijeme kada se to meni desilo“, otkrila je scenaristica Elma Tataragić.
Kako ljudi koji nisu preživjeli rat u BiH doživljavaju naše ratne traume
I kako je to Teona sinoć nakon premijere rekla nije bilo nimalo lako njoj Makedonki, koja nije preživjela ratne strahote u Sarajevu, snimiti film o ratnoj traumi. A upravo je ta distinkcija, kako je producentica Amra Bakšić Čamo istakla, ta njena distanca da “Teona nije ni daleko ni blizu”, koju je imala kao neko tko nije živio u ratu u Sarajevu i tko nema jasno znanje o življenju i stradanjima u ratu i sjećanje na ratne strahote, kao mi koji smo ovdje aktivno živjeli cijelo to vrijeme, bila beskrajno važna prednost u načinu na koji je ispričala ovu priču. “Umjetnici su uvijek hrabriji nego političari i meni je trebalo dosta hrabrosti da snimim ovaj film na ovakav način“, priznala je Teona.
Elma je istakla “kako nas političari uvjeravaju već 30 godina kako mi ne možemo živjeti skupa, da govorimo jezicima koji su različiti pa se mi više i ne razumijemo, ali praksa življenja na ovim prostorima dokazuje da nije tačno da mi ne možemo živjeti jedni s drugima, niti jedni pored drugih“. Brojni producenti su i Teonu i Elmu pitali zašto snimaju ponovo film o ratu, ali su njih dvije insistirale da ovaj film nije film o ratu, nego da govori protiv rata. Bolno svjesni činjenice da mi ni po čemu više, a pogotovo ne s pričom o bosanskom ratu, nismo zanimljivi ni posebni, a istovremeno svjedočeći o novim ratnim stradanjima u Ukrajini, usred Evrope koja se devedesetih zaklela da na njenom tlu više nikad neće biti ratova, ovakve priče i svjedočenja o ratnim traumama i suočavanju s njima moraju naprosto biti ispričane potičući razgovor o nužnosti oprosta i iscjeljivanja. Teona je ponovila ono što je izjavila na svjetskoj premijeri filma na Venecijanskom festivalu “da ovaj film ne bi nastao da nije bilo oprosta“, što je jedna od najvažnijih premisa u stvaranju ovog genijalnog filmskog uratka i potvrda onih koji stvaraju filmove, da imaju dužnost nešto novo reći sa svojim filmovima i otvoriti dijalog ka rješavanju stvari o kojima govore o svojim djelima.
Pročitajte više: Najsretniji čovjek na svijetu bosansko-makedonski film sinoć je prikazan u zvaničnom programu Venecijanskog festivala
Ovim filmom Teona je, kao Makedonka koja nije svjedočila ratnim strahotama u BiH, na jedan posve drugačiji, vrlo minicuozno miroljubiv i hrabar, a beskrajno plemenit i potresan način, pojasnila zašto je nužno, 30 godina poslije, razgovarati o suočavanju sa zločinima, s našim traumama s obje strane, i sa strane počinitelja i sa strane žrtava.
Sjajna gluma Jelene i Adnana film “Najsretniji čovjek na svijetu” čini posebnim doživljajem
Ovaj film je u ovih 5 mjeseci prikazivanja na svjetskim festivalima dobio Grand Prixa žirija i Nagrade mladog žirija na 14. Les Arcs Film Festivalu u Francuskoj, FIPRESCI nagrade za najbolji film na 35. Panorami evropskog filma u Atini, te nagrade za najbolji koprodukcijski film, za najbolju šminku i najbolju kostimografiju na Festivalu slovenskog filma u Portorožu.
No, ono što ovaj film čini beskrajno važnim je i maestralna gluma dvoje glavnih protagonista, Jelene i Adnana, koji su u Veneciji na svjetskoj premijeri pobudili ogromno zanimanje publike, zbog beskrajno hrabre facijalne i tjelesne ekspresije kojom uspijevaju gledateljima predočiti svu bol i tegobu, koju podsjećanje na proživljenu ratnu traumu proizvede u ljudima koji su je preživjeli. Beskrajno je važno da jednu ovakvu priču o suočavanju sa zločincima i ratnim traumama nas koji smo preživjeli rat, upravo ispriča neko ko rat nije doživio, jer je bitno da svjedočenja o našoj ratnoj traumatizaciji ne biva isključivo i ekskluzivno pravo nas Bosanaca i Hercegovaca, da kako mi to sebično ponekad insistiramo da samo mi o ratu smijemo i možemo pričati.
“Moj najveći problem je bio da sebi dam pravo da snimim ovaj film, kao neko ko nije proživio ratnu traumu. Pitala sam se ko sam ja da pričam o ratu koju nisam proživjela. Ali sam shvatila da je ta moja distanca pomogla da ispričam priču kako smo htjeli. Ponosna sam i zadovoljna ovim što smo napravili”, na kraju je priznala Teona.
Pročitajte više: Zašto je CineLink najvažniji dio Sarajevo Film Festivala bez kojeg ni crveni tepih ne bi postojao?
Iako ćete u ovom filmu pronaći i pomalo iritantne, na momente i bizarne scene speed datinga, koji asocira na nužnost rješavanja emocionalnih trauma, socijalizacije i otvaranja prema nepoznatima i drugačijima, kojima se trasira put od samoće do ljubavi, od otuđenosti do zadovoljstva, ovaj film je priča koju bismo trebali prikazivati kao obaveznu školsku lektiru u srednjim školama u BiH, ali i u regionu. Jer, priča ovo dvoje junaka je priča naših života, izgubljenih u ovih 30 godina postratnog beznađa, priča o izgubljenosti u traumatičnosti našeg življenja koje nam ne omogućava susret s prošlošću i našim stradanjem, a naročito sa potrebom za nužnošću oprosta.
Jer, poruka o nužnosti oprosta i potrebi za iscjeljenjem transgeneracijskih tereta koje nosimo na ovom duboko istraumatiziranom i krvlju natopljenom podneblju je najvažnija poruka koju ovaj film ostavlja iza sebe. Gorčina koju ponesete nakon što odgledate ovaj film će u posljednim scenama biti zamijenjena genijalnom sviješću o otriježnjenju i oprostu koja je nužna na ovom prostoru, svima nama, bez obzira na kojoj smo strani u ratu bili, koja će nam pružiti nadu u budućnost bez trauma, bez zamjeranja, bez gorčine i boli. Onakvu budućnost kakvoj se nadaju svi ljudi u normalnim dijelovima ovog svijeta, neopterećenim ratovima i stradanjima. Budućnost koju smo itekako zaslužili.
Photo: Women in Adria
