Dina Duraković je advokatica i suvlasnica advokatskog ureda DMB Legal i osnivačica Impact fondacije, specijalizirana za korporativno i radno pravo, te internacionalne akvizicije. S njom smo razgovarali o pravnim oblicima poslovanja koji stoje na raspolaganju poduzetnicima u BiH.
Koji pravni oblik poslovanja odabrati?
Najvažnije pitanje koje se pojavi pred poduzetnicima kad odluče pokrenuti sopstveni biznis je kakav pravni subjekt otvoriti, firmu ili obrt. Šta trebaju poduzetnici/ce znati kako bi donijeli ispravnu odluku?
Najprije treba donijeti odluku i definisati za koje potrebe nam treba pravno lice. Ako želimo da popravimo svoj kućni budžet zato nam treba obrt kao dopunska djelatnost, a ako recimo neko ko je ostao bez posla, a bavi se nekim hobijem koji bi željeo/la da pretvori u neki biznis, onda treba razmišljati o obrtu kao o osnovnoj djelatnosti. Ako je vaša poslovna ideja u razvojnoj fazi gdje ima jasan biznis plan, imate neki budzet i spremni ste na investiciju tada treba razmisliti o privrednom društvu. To su u osnovi suštinske razlike između formalnih pravnih okvira u pokretanju biznisa. Naravno, obrt je puno jednostavnija forma organizovanja poslovanja. Društvo je vrlo formalno Zakonom utemeljeno sa puno većim administrativnim teretom kod otvaranja i vođenja poslovanja, jer zahtijeva vođenje eksternog knjigovodstva, dok u obrtu obrtnici sami mogu voditi knjigovodstveno poslovanje. Imamo još dodatna ograničenja vezana za prostor u kojem se obavlja djelatnost, pri kojima obrte možemo raditi u svojoj kući ili uredima koje dijelimo s drugima, dok privredna društva ne možemo otvoriti u kući, nego isključivo moraju imati poslovni prostor sa namjenom, koja podrazumijeva usklađenost sa djelatnošću kojom se bavi društvo. Ta usklađenost važi i za neke obrte čiji poslovni prostori moraju ispunjavati određene kriterije i zadate uvjete za pokretanje tog obrta (obrti za proizvodnju hrane, frizerski i kozmetički saloni, neke medicinske djelatnosti). Kod privrednih društava moramo imati svoj red ili ugovor o zakupu poslovnog prostora i računovođu, kojeg ćete prijaviti u poreznoj upravi. Bez toga društvo, odnosno preduzeće/firma ne može započeti s radom. Postoje različiti oblici prema Zakonu o privrednim društvima u FBiH i RS-u i uglavnom su to društva sa ograničenom odgovornošću, tzv. doo. Mali je broj dioničkih društava, društava s neograničenom odgovornošću i partnerstva, no to se u praksi vrlo malo koristi.
Da li je moguće započeti djelatnost otvaranjem obrta koji poslije može prerasti u doo?
Formalno se obrt ne može preregistrirati u doo, ali osoba koja ima obrt može osnovati društvo, doo, i to tako da formalno prvo zatvori obrt, a u međuvremenu otvori doo. Po Zakonu je jedino tako moguće izvršiti transformaciju jer su to dva različita pravna oblika. Odluku o tome koji pravni oblik otvoriti zbog toga ne treba olako donositi. Obrt je brže, jeftinije, jednostavnije otvoriti i voditi. Svaki iole ozbiljan biznis zahtijeva pravni okvir privrednog društva doo, mada ima i vrlo ozbiljnih PR agencija, marketinških agencija koje su i danas obrti. No, kod nas treba imati na umu činjenicu da je pravni oblik puno lakše otvoriti nego zatvoriti i zato treba pažljivo donijeti odluku šta pokrenuti. Meni je trebalo 6 mjeseci da zatvorim svoju advokatsku kancelariju, koju sam otvorila kao obrt, u trenutku kad sam donijela odluku da hoću otvoriti firmu. Preduge administrativne procedure su boljka našeg sistema.
Kako je organiziran rad freelancera koji rade za inozemne poslodavce?
Mi u BiH imamo problem s tom populacijom, jer se dešava da ljudi rade za poslodavce vani, dobivaju naknade putem Pay Palla, a da ne prijvljuju taj prihod u matičnoj državi i da na te prihode ne plaćaju porez. Freelancer je neko ko radi za stranog poslodavca na osnovu “service agreementa”, međutim kod nas freelancer ne postoji kao pravna kategorija. Pandan tome je Ugovor o djelu, mada nije posve ispravan. Dešava se često zloupotreba Ugovora o djelu, jer oni ne bi trebali da se koriste da zamjene rad kao što je to definirano Ugovorom o radu. Ako imaš Ugovor o djelu sa stranim poslodavcima to povlači za sobom lokalne porezne obaveze. Ostvaruješ neki prihod, i ako je redovan, porezna uprava ima pravo da vrši monitoring tih prihoda i kad vidi da ljudi iako redovno dobijaju prihode ne plaćaju poreze mogu ih teretiti do 5 godina unazad za obavezno plaćanje poreza. Uobičajeno je da na prihod iz inostranstva moraš plaćati tzv. male doprinoise od 18%. Najgore je što, iako plaćaš neke doprinose za zdravstvo i PIO, ne ostvaruješ nikakva prava ni na račun penzionog osiguranja niti imaš plaćene zdravstvene usluge. Treba naglasiti da kad imaš freelance ugovor to ne znači da si ti poduzetnik jer nisi pravno lice i nemaš ID broj. Neki freelanceri, naročito u IT industriji, odlučuju samostalno ili zajedno da se udružuju i osnuju obrte, tako da ti obrti vrše usluge za stranog poslodavca i izdaju račune, i oni su poduzenici. Plaćaju doprinose, poreze i tako ostvaruju prava na PIO i zdravstveno osiguranje.
Šta su to virtuelni uredi a šta hubovi?
Kod nas to nije nažalost još regulisano. Doo mora imati ured, svoju adresu i po novom Zakonu moraš dati izjavu da ti odgovara taj poslovni prostor za obavljanje djelatnosti.
Virtuelni ured je fludina kategorija, možeš raditi odakle god hoćeš, iz svoje spavaće sobe ako želiš. Hubovi su mjesta gdje rade obrtnici, freelanceri, obično su smješteni u poslovnim zgradama gdje plaćaš naknadu za svoje radno mjesto, tu radiš, na toj adresi si registrovan, tu primaš poštu.
Koji je najveći problem u današnjem digitalnom dobu s kojim se susreću poduzetnici prilikom pokretanja biznisa?
Mi imamo ozbiljan problem u zemlji sa digitalizacijom, jer za početak mi nemamo ni elektronski potpis. A kad nema elektronskog potpisa zapravo nemaš ni digitalizaciju. Mi ne možemo izvršiti digitalnu transformaciju jer se sva poslovno relevantna korespondencija još uvijek radi u fizičkim kopijama.
Šta je najveća prepreka u prvoj fazi otvaranja bzinisa koja bi se s digitalizacijom može rješiti?
Problem s fizičkom dostavom dokumentacije različitim insitucijama. To nepostojanje u FBiH “one stop shopa” gdje bi neko došao, donio 3 ili 33 papira na jedno mjesto i tu sve završio.U RSu je to malo drugačije. Dakle ti i dalje moraš otići na Sud, predati papire, pa otići u Poreznu da bi dobio ID broj, pa opet čekati rješenje od Suda bez kojeg ne možeš ništa pokrenuti,otići u banku, uplatiti kapital za osnivanje, pa iz Porezne otići u Ured za statistiku, a pritome svaka promjena bilo kog podatka, adrese, prezimene moraš opet na isti način prijaviti. Nije ništa pojednostavljeno i sve još uvijek dugo traje dok je vani taj proces digitalizovan i završiš se za jedan dan. To fizički obavljanja je osnovna prepreka na početku poslovanja, što ne treba nikako obeshrabriti ljude da započnu biznis, ali je to naša realnost.
Photo: Pexels/privatna arhiva
