Iskusna HR-ovka i je u okviru firme Festina Lente pokrenula poslovni pravac HR konsultacija. Sanda Ljukovac dugo je čekala svoju priliku da se započne baviti onime što zaista voli. Ratna dešavanja na našim prostorima usporila su njezin karijerni put, te u odnosu na današnja mjerila, njezin je istinski karijerni put nije bio jednostavan. No, Ljukovac smatra da za prave stvari u životu nikada nije kasno.
Završila je studij ekonomije što je nije osobito zanimalo, no nije bilo puno prostora da studira psihologiju. Njezin je prvi posao bio u jednom kliničkom centru za vrijeme rata gdje se puno bavila papirologijom, ali taj je posao odredio njezin pravac prema radu s ljudima.
„HR i ja smo se zajedno našli“
„Ja istinski doživljavam svoju karijeru kao ‘put u zemlju čudesa’ i kako je svaki put popločen trnjem i ružama, isti sam prošla“, rekla je. Njezino znanje engleskog i francuskog jezika otvorilo joj je mnoga vrata. Čak je 25 godina provela u velikim kompanijama i mijenjajući industrije dok nije našla svoj pravi put i konačno pokrenula vlastiti HR konzalting.
„Imala sam sreću da obavljam ‘pionirske’ dužnosti u smislu uspostavljanja HR filozofije prevashodno i implementacije HR postulata i načela u organizacijama“, kazala je. „Smatram se sretnom osobom jer mislim da je HR mene našao. Možda je bolje reći da smo se zajedno našli. Konačno sam dobila priliku da radim ono što volim“.
Kao i svatko tko tek započinje karijeru u HR-u, i ona je započela u segmentu administracije radnih odnosa, a ubrzo je dobila priliku da se educira u polju selekcije kandidata i razvoju zaposlenika u kompanijama. To je vrijednost HR-a koju danas prepoznaje i razlog što voli ono što radi.
„Kada pomislim na te početke i ovo gdje sam danas imam osjećaj da sam prošla jednu cijelu reinkarnaciju u kojoj sam svakodnevno učila o sebi i o drugim ljudima, podjednako kao i o industrijama u kojima sam radila“, kazala je Ljukovac. Ljudima je potrebno obezbijediti adekvatne uslove rada uz mogućnost za stalno učenje jer tek tako mogu postati najbolja verzija sebe. HR je u tome svemu vodilja.
Upravo zato i ona uvijek radi na usavršavanju same sebe. Smatra kako nas jedino znanje diferencira od drugih ljudi, te kako jedino kroz njega možemo ostvariti značajan uticaj na druge. Upravo ju je to iskustvo učenja i rada u korporacijama osnažilo da krene i u poduzetničke vode. Uz bogatu mrežu ljudi, to je bio logičan sljedeći korak za nju.
Pročitajte više: Naida Kundurović: “Deset godina života izgubimo na auto-pilotu”
Procedure ponekad moraju biti ispred ljudi
Naravno, ni njezin rast i razvoj nije bio bez izazova. Bilo ih je nebrojeno, a glavni je vjerojatno bio savladavanje različitih industrija. HR je za nju pravi zanat, a nemoguće ga je raditi bez poznavanja industrije u kojoj radite jer svaka nosi svoje specifičnosti. No, upravo te modifikacije čine stručnjake.
Rad u FMCG kompanijama uči brzoj adaptaciji i agilnosti. Industrija je to u kojoj odmah vidite efekt svojih aktivnosti. „Ovakav način funkcionisanja može u drugi plan pozicionirati prepoznavanje dugoročnih rizika vaših odluka i aktivnosti i zahtjeva puno radnih sati i odsustvovanja od kuće“.
Ljukovac je prošla i period od nekoliko godina kad je radila za još tri zemlje u regionu, stoga je morala savladati specifičnosti tržišta radne snage. To je predstavljalo popriličan izazov, no upravo zato što se sa njime „uhvatila u koštac“ danas ima više dobro izgrađenih odnosa sa pojedinim osobama iz toga perioda. To je za nju velika vrijednost.
Rad u finansijama je nešto drugačiji. Struktura upravljanja ljudima je izuzetno važna, a o svakoj se odluci treba dobro promisliti. Kaže, to joj je u početku bilo jako teško. S vremenom je prepoznala prednosti takvog načina rada, barem u finansijskoj industriji. Svaki pristup radu ima svoj razlog, a razlike postoje jer su funkcionalne. Finansijska industrija je vrlo kompleksna, ima strožu hijerarhiju i zbog svega toga je odnos prema ljudima drugačiji, a i selekcijski proces drugačije izgleda.
„Nije to ničija volja, sama industrija je takva da je od izuzetne važnosti da se uspostave jasno propisane politike i procedure“.
Ipak, najvažnije što je naučila jest upoznavanje vlastitih potencijala i onoga što je koči da iskorači naprijed. „Iskustva sa ljudima su različita, neka su ostavila značajniji trag kako pozitivan tako i manje pozitivan, naučila sam da uzmem samo najbolje iz svakog“.
Pročitajte više: Silvija Vig: “Poslovna etika je temelj uspješnosti kompanije”
Ne postoji dobra ili loša kultura, one su samo različite
Razlike postoje i ovisno o veličini firme. Što je firma veća, veće su i odgovornosti, ali ona misli da su najveće razlike uvjetovane organizacijskom kulturom puno više no brojem zaposlenih. Ne postoji dobra i loša kultura, ali one se ipak razlikuju.
„Kad dolazim u neku novu organizacionu kulturu, ja ću se ili naviknuti na nju ili neću. Pitanje je koliko je moj sistem vrijednosti usklađen sa onima kompanije“, pojasnila je iskusna HR-ovka.
A ono što je istinski pokreće jest rad sa ljudima. Voli reći da joj oni daju energiju da ide dalje. Nikad se nije doživljavala kao „šeficu“ u tradicionalnom smislu, vidi se kao tip vođe falicitatora. Priznaje, to nije uvijek davalo najbolje rezultate jer ipak radimo s različitim ljudima koji imaju različita očekivanja. Ono što je šef, vođa, za svakoga je nešto drugo.
„Tradicionalno su se gradili šefovi fokusirani za ostvarenje ciljeva koji izuzetno dobro poznaju zahtjeve posla do operativnog nivoa, održavaju hijerarhiju i linije odgovornosti. Povratnu informaciju daju samo kada se pogriješi. Nije se zahtijevala empatija i razumijevanje, kao ni podučavanje zaposlenika,“ pojasnila je Ljukovac. „Coaching se na našim prostorima još uvijek u nekim slučajevima doživljava jednako kao ‘reci mi kako da radim’, a ne u svom pravom smislu i značenju“.
Zanimljivo je da su se, prema nekim istraživanjima, tražene karakteristike vođa promijenile nakon što smo bili suočeni s COVID-19 pandemijom. Danas se sve više traže vođe koji su ponizni, znatiželjni, empatični, perspektivni, sposobni i mudri. Iako se poniznost i ne čini na prvi pogled kao karakteristika vođe, no u ovom kontekstu biti ponizan znači biti oslobođen od ponosa i arogancije. To je osoba koja je spremna da iskorači iz vlastitog ega.
„U ovom iskoraku vidimo ogromnu nadu za promjenom i kvalitetnijim radnim okruženjima“, rekla je Ljukovac kojoj je jako drago vidjeti ovaj pomak.
Pročitajte više: Kristina Ukalović razvila beauty consulting: ‘Stroga sam, ali znam motivirati’
U svakom zlu ima dobroga
U svemu lošemu nađe se i nešto dobro. Ljukovac je u pandemiji i nedaćama koje je ona donijela pronašla svoj balans. Naučila je posvetiti se sebi, te je počela prakticirati yogu i meditaciju, obnoviti svoje znanje francuskog jezika i kvalitetnije se družiti s drugima.
„Meni je COVID stvarno dobro došao, koliko god to loše zvučalo. Policijski sat, zatvorenost i ograničeno radno vrijeme ostavili su mi prostora da se posvetim sebi. Ne znam bih li ja sama došla u tu fazu da razmišljam o sebi. Ali u smislu radnih sati, dobila sam neki red i počela sam se baviti drugim stvarima. Posvetila sam se više obitelji i činila ono što me čini sretnom“.
Cijeli svijet se digitalizovao zahvaljujući pandemiji, i htjeli to ljudi priznati ili ne, ništa nije crno-bijelo. Koliko god je donijela lošega i koliko god je bilo kaotično, bilo bi krivo reći da nije donijela ništa dobroga.
Ulazak u poduzetništvo također joj je pomogao pri balansiranju. Iako ne radi manje, radi drugačije, pazeći čemu su njezini radni sati posvećeni. Naučila je povući granicu. I tu je pronašla svoj mir.
„Kada radite za korporacije imate obavezno radno vrijeme koje se najčešće nije završavalo u zakonskom roku i zahtijevalo je prekovremeni rad. Danas, u novim vodama, isto radim dosta sati, nikada manje od osam sati, s tim da imam slobodu da sama raspoređujem to vrijeme, što je za mene od neprocjenjive vrijednosti“.
Foto: privatna arhiva
