Uspješna poslovna žena je u današnjem vremenu često suočena sa mitološkom slikom o superženi koja je i lijepa i zgodna, inteligentna, samosvjesna i superodgovorna, hrabra i odvažna, izvrsna majka, nježna partnerica, strastvena ljubavnica, uredna domaćica, sjajna kuharica, sigurna vozačica, jednostavno, šefica svijeta i okolice. No, je li to uistinu moguće postići i kako održati balans u hektičnom poslovnom svijetu razgovaramo sa ženom za koju se s pravom može reći da je gotovo dosegla status superžene u poslovnom i privatnom životu. Jovana Vidaković je mlada poslovna žena, koja je nakon studija političkih nauka umjesto u političkim vodama završila u prodaji i u svojoj je 15-togodišnjoj karijeri uspješno krojila prodaju od kozmetičkih proizvoda, vijesti i informacija do današnjih modernih aplikativnih softverskih rješenja u IT industriji, gdje obavlja posao Leader-ice prodaje aplikacija za javni sektor za Adriatik regiju u kompaniji Oracle.
Jovana Vidaković: Od prodaje kozmetike preko vijesti do IT rješenja
Kao mlada poslovna žena u vrlo okrutnom, načelno muškom poslovnom svijetu u našem okruženju izgradili ste vrlo uspješnu poslovnu karijeru. Kako ste to postigli?
Nedavno sam gostovala na jednoj TV i pitali su me šta znači biti uspješna žena. Za mene je uspješna žena i ona žena koja je odlučila da ostane kući i odgaja djecu. Razlika između nas žena u biznisu i drugih žena je ta što smo mi sekundu hrabrije i nećemo ići linijom manjeg otpora kako su nas odgajali, nego ćemo probati promijeniti neke stvari, ali ne u smislu borbe protiv muškaraca, nego u smislu promjene obrazaca ponašanja. Ja pripadam ženama koje pokušavaju da pomognu drugim ženama da preuzmu odgovornost i pokažu svojim primjerima da i žene mogu biti vrlo uspješne u biznisu. Ženama ovdje fali ohrabrenje. Ne pristajem na nove tipove žena i djevojaka, koje su ženu opet vratile u “beauty zonu sponzorskih paketa” umjesto da zaštitimo borbu koju smo pokrenule i da pokažemo da nema razlike u odgovornosti između muških i ženskih poslova, jer smo odavno pokazale da smo puno odgovornije.
Kako ste odlučili zaploviti prodajnim vodama i koje su to ključne osobine za uspjeh u prodaji?
Meni je komunikologija bila suđena i to sam studirala, međutim ipak sam završila u prodaji. Jedan od mojih profesora na Fakultetu Političkih nauka mi je rekao na ispitu: “Vi ćete Jovana jednog dana imati ozbiljnu političku karijeru, jer ste vi u stanju svima sve prodati.” I dijelom je bio u pravu. Svaka prodaja ima drugačiji dezen, oblik, bez obzira što svaki prodajni proces izgleda u biti isto. Nedavno smo na jednoj konferenciji pričali o tome što je važno imati kao “leadership skills” i jedna kolegica je rekla: “Da bi imala leadership ima puno stvari koje moraš naučiti, ali ima onih 10% osobina i tvoj karakter s kojima se rodiš.” I tako je i s prodajom. Tu sigurno postoji prirodni talenat, koji se tokom karijere gradi, brusi, izgrađuje obrazovanjem, koji stalno razvijaš i gradiš do nivoa u karijeri kad si stvarno uspješan. I sigurna sam da se taj proces može naučiti.
U svojoj karijeri ste prodavali od kozmetičkih krema za lice, vijesti i informacija u medijskom svijetu do inovativnih aplikacija moderne tehnologije. Kako potaknuti poduzetnice na nužne promjene u karijeri i stalno učenje i usavršavanje?
Temelj svakog prodajnog procesa je isti, no ovisno od industrije ciklus prodaje je različit. Negdje to traje na dnevnom, negdje na mjesečnom, a negdje na višemjesečnom nivou. Svaka vrsta prodaje iziskuje totalno mijenjanje sebe na fabričke postavke u smislu obrazovanja i znanja. Po meni, sigurna zona u kojoj živimo ne donosi ništa dobro, jer nas zapravo uspavljuje i donosi nam prividnu moć samozodovoljstva i sigurnosti da je sve OK. A ustvari je znak da nazadujemo, jer se ne “challangujemo” da bismo rasli. Jedina zona u kojoj možemo rasti je kad smo u nečemu nepoznatom, skroz izbačeni iz sigurne zone. Nakon 8,5 godina bavljenja politikom i medijima odlučila sam da politika nije moj izbor u tom trenutku i u ovakvom sistemu države, i morala sam naći nešto novo u čemu nisam nikako dobra. I kad promijenite industriju onda morate ispočetka sve učiti, a kada učiš nešto novo samo tada možeš rasti. Navikla sam već da moji prijatelji i saradnici koji žive u inostranstvu svake godine usvajaju neka nova znanja, uče novi jezik, upisuju nove kurseve i kod njih je stalno učenje postao stil života i kulture. Brzo sam shvatila da i ja želim napraviti novi iskorak u nepoznato.
Uspješna žena u “muškoj” IT industriji
IT industrija je potpuno drugačiji teren na koji ste potpuno nespremni uskočili u svojoj životnoj utakmici. Koliko je trebalo vremena da se osjetite sigurno u toj industriji?
Prvo što sam primjetila je da sam došla u mušku industriju. A onda mi je jedna prijateljica rekla u šali: “Dobrodošla u svijet skraćenica”. Meni je to bilo simpatično, no vrlo brzo sam shvatila da sam ja “Alisa u zemlji skraćenica”. Shvatila sam da to nije ni onaj engleski koji sam ja dotad govorila i da u IT svijetu svaki dio poslovnog procesa ima svoju skraćenicu. Moram reći da sam bila pravi student i prvih 6 mjeseci nisam zaista znala gdje sam došla, iako su me moji šefovi unaprijed pripremili da je to “nesnalaženje” normalno čak i za studente elektrotehnike i informatike. Prvi “deal” sam zatvorila tek nakon 7 mjeseci. Svaki dan učim, svaki dan donosi nove stvari, i ovdje se nikad ne prestaje učiti.
Prošli ste vrlo različite prodajne procese, pamtite li neki proces kao iznimno težak? Koliko je trebalo poziva, mailova, znanja i volje da ga dovedete do kraja? Koji je bio vaš najduži prodajni proces?
Ono što je specifično za ovu industriju je da ja prodajem nove tehnologije, gotova aplikativna rješenja na Cloudu. Vrlo brzo sam se susrela s činejnicom da prije prodaje aplikativnih rješenja u Cloudu prvo moramo educirati klijente, promijeniti im “mindset” i prilagoditi ideju klijenatu koji će to rješenje koristiti. Prvi “deal” koji sam imala u javnom sektoru je bio užasno stresan, jer zbog komplikovanih pravnih i financijskih regulacija u ovom regionu proces prodaje i realizacije potpisivanja ugovora obično traje od godinu do dvije dana. Ja sam to doživjela kao lični poraz. To je jako sporo, jer vam treba godinu dana da nešto prodate, pa još godinu da to implementirate, a u međuvremenu su izašle skoz nove tehnologije i ono što ste prodali je već zastarjelo. Moramo raditi na izmjeni zakonske regulative, jer tehnologije jako brzo napreduju a ciklus prodaje jako dugo traje.
Kako u IT industriji pomiriti brzinu apikativnosti novih rješenja sa sporošću klijenata koji odlučuju o konačnoj kupovini?
Uh, to je jako dobro pitanje. Ono što sigurno znam da bi ubrzalo proces napretka u javnom sektoru je elektronski potpis. Izostankom tog potpisa, koji je btw Zakonom usvojen još 2018., svi smo na gubitku. Tada se moralo oformiti tijelo koje će izdavati zakonske elektronske certfikikate, koje nažalost nikad nije osnovano. Živjela sam iskreno u ubjeđenju da će nas korona protekle dvije godine natjerati da što prije usvojimo proceduru elekronskog potpisa, bila sam optimistična, vršila inicijative na sve strane, no mi se nismo pomjerili s mjesta. Elektronski potpis je jako važan, jer većinu aplikativnih reješenja koje ja danas prodajem su “front office” za javnu upravu, namjenjeni za servise građana da premoste osnovne dvije floskule: da mi nikad više ne fali “samo jedan papir”, pa da hodam od šaltera do šaltera i da više nikad ne stojim u redovima. Da bismo to jednostavno rješili mi moramo rješiti uvezivanje našeg državnog “back ofiicea”, da se što prije integriše, a to bez elektronskog potpisa nije moguće, i mi zato pješke radimo stvari. Rekla bih da je to moguće napraviti čak i sa ovim mini pomacima, ali neko u ovoj državi mora presjeći stvari i reći vrijeme je za elektronski potpis. U Hrvatskoj to jako dobro funkcioniše, a u Srbiji građani, u odnosu na pravna lica, to još nisu usvojili u većem broju.
Zanima me da li vam se desilo da ste nekad svjesno odustali od klijenta? I kako se nosite s odbijanjem klijenata?
Iako sam imala savjete da odustanem, da ne trošim previše vremena, nisam to nikad uradila, nisam odustala ni od jednog klijenta. Na nekog sam potrošila više od godinu dana i nisam zaključila posao, no i dalje sam s njima u kontaktu i znam da će doči vrijeme kad ću s njima napraviti posao. Ja svoje klijente nikad ne ostavljam. Desilo mi se to da sam potrošila više od godinu dana na jednog klijenta, jer nije bilo moguće iz niza razloga da završimo taj proces, međutim mene je taj klijent preporučio kod drugog klijenta i zahvaljujući njemu sam zatvorila posao koji nisam očekivala da ću zaključiti.
Promjene u karijeri su nužne za uspjeh
Govoreći o transformacijskom procesu koji žena prođe u karijeri, često ističete da ono za što se školuješ ne mora biti u konačnici posao koji ćeš cijeli život raditi. Zašto?
Samo se lijena osoba ne mijenja. Profesionalna vještina koja se danas prva gleda kad se želiš zaposliti je koliko si spremna na brzinu promjene. Manje je važno koji si fakultet završila, važnije je koliko se brzo čovjek mijenja. Samo onaj koji je se mijenja je živ čovjek, a oni koji ništa ne mijenjaju, pa ni ono što su naučili na fakultetu, su zapravo mrtvi ljudi.
Pravili ste velike zaokrete u svojoj karijeri i kako ste se odlučili na tako intenzivne promjene? Kako biste osnažili žene da traže sebe mijenjujući poslove u karijeri?
Često ćete čuti da biti uspješan u nečemu znači imati autentičnost. E, sad šta znači biti autentičan? Kad je moja karijera u pitanja ja sam tu autentična zbog brzine promjene. U ovih 15 godina jako puno sam se mijenjala, neki bi rekli “pronalazila”, ali ja bih rekla jako puno radila na sebi. Danas je to jako popularno reći, ali moj rad na sebi značio je da pratim sebe i svoje tijelo, da li sam sretna i zadovoljna u toj radnoj okolini. Sad će svi reći: Da, ali nemaju svi luksuz da stalno mijenjaju posao. Ja to ne bih rekla, jer riječ “ne mogu” je danas neprihvatljiva, jer znači da sigurno imaš problema sa samopouzdanjem. To bi bio djelimično i odgovor zašto sam ja tako brzo izlazila iz industrije u industriju. Jer pogotovo danas nije nužno da ono za što smo se obrazovali je nužno i ono što ćemo raditi. U našem okruženju su djeca najviše podložna roditeljskim rješenjima i većina nas živi zarobljene živote, ono što nam je neko preporučio i što drugimisle da bi mi trebali postati. Ali pošto se svijet s pojavom interneta mijenja na dnevnoj osnovi to znači da se i mi moramo mijenjati na dnevnoj osnovi. Mi ćemo u narednim godinama izbacivati kadrove koji nikome nigdje neće trebati, ali ako naša djeca ne budu spremna na tu brzinu promjene onda je cijelo društvo u velikom problemu.
Nosili ste se sa različitim vrstama izazova, no što biste danas savjetovali poduzetnicama, kako podnijeti teške tržišne utakmice i poraze i kako podnijeti taj pritisak?
Baš gađate pitanjima iz prakse. Važno mi je podcrtati da poraz nije poraz, nego samo podstrek za novo dizanje sebe. Svaki put kad sam padala i kad sam se digla, svaki put bih osvijestila ono što sam napravila i svaki pad sam sebi objašnjavala da je to pomoć odozgo jer se to tad nije trebalo desiti iz milion razloga. Kad smo mladi to ne vidimo, puni smo energije, sve bi preko noći, a ništa ne ide tako brzo i zato postoje i padovi i usponi. Pad ne mora biti uvijek naš, možemo naučiti i kroz padove i greške drugih. Nas tome nikad nisu učili. Ne mora značiti ono “sama pala, sama se ubila”, ne moramo pasti da bismo nešto naučili. Još jedan savjet bi bio: da ne živimo u nekim idealima nametnutosti šta to mi moramo biti. I šta to ustvari znači kad kažeš ona je uspjela, ona je savršena žena? To je jedan ogroman teret koji nam navale na leđa čim završimo fakultet, da morao biti odgovorne, dobre supruge, dobre majke, odlične u karijeri, dobre u autu, u fizičkom izgledu…A onda šta će mi reći majka, otac, sutra suprug, baka, tetka..? Najvažnija stvar za ženu u poslovnom svijetu je da ona živi svoj život onako kako se njoj dopada. Možda se to ne sviđa okolini, ali je to njen izbor i ona je svjesno zadovoljna sa svojim izborima. Danas većina žena s pojavom ovih društvenih mreža živi zarobljen život, nečiji drugi, idealiziran životI misleći da su tuđi životi bolji nego njihovi. Naš sistem odgoja je bio takav da živimo po prenesenim obrascima od roditelja. Mali je broj nas koje smo rekle: NE, ovo je moj izbor i ja sam s njim zadovoljna i kakav god on bio moj je. Taman da je najpogrešniji, on je u skladu s mojim ponašanjem i mojim osjećajima, a ne u skaldu s onim što misli moja mama, okolina, Instagram, Facebook…I mijenjajmo ga onda kad mi odlučimo da je to za nas dobra stvar. Ja redovno imam kafe sama sa sobom, u autu, jer se vrlo često vozim na dugim relacijama, po 5-6 sati u komadu, i to su njevjerovatne kafe, pričam sama sa sobom i iz tog razgovora sa samom sobom donesem dodanu vrijednost ne nekome drugom, nego Jovani.
Kako miriite svoj privatni i poslovni život obzirom da imate male kćeri? Je li ženi s hektičnim životom poput vašeg lako ili teško odgajati djecu?
Eh, to je vrlo zahtjevno za odgovoriti. Sve ima svoje prednosti i mane i nema najbolje formule. Dugo sam vodila borbu sama sa sobom da li sam dobra majka. Ali ja nisam imala drugog izbora. Ja sam žena koja je relativno rano ostala sama s dvoje djece, jer je moj bivši suprug živio u drugoj državi. Imala sam samo dvije opcije: da ostanem prosjek i da im ne mogu priuštiti ono što im treba i drugu opciju da im mama nedostaje, ali da im budem stub na koji će se moći osloniti kad im zatreba. Sjela sam s njima kao s odraslim osobama i razgovarale smo otvoreno, rekla sam im da sam izabrala ovaj put i da mi treba njihova pomoć. Da li je to najidealnije rješenje? Pa, većina će reći da nije i da svakom djetetu treba mama. I to je istina, ali ja sebe kao majka dajem u kapacitetu od 200 %. Moja djeca su se jako brzo osamostalila, na način da su one već sa 6 god same putovale s vrtićem i s klubovima, same se oblačile. Za moju kćerku, koja ima 11 godina, normalno je da će ona usisati, pospremiti stvari iza sebe, staviti veš u mašinu. One preuzimaju odgovornost, jer znaju da njihova mama puno radi i da kad smo zajedno ne trošimo vrijeme na te kućanske poslove, nego da kvalitetno provodimo vrijeme skupa ili da otputujemo negdje. Mi smo jedan jako dobar tim i ponosna sam na njih dvije.
Photo: Privatna arhiva
