Arhitektica iz Konjica, Jasmina Dizdarević, svoju ljubav iz djetinjstva prema konjičkom drvorezbarstvu prije desetak godina pretvorila je u svoju pasiju i počela je iz znatiželje okupljati stare majstore konjičkog rezbarstva i stvarati malu radionicu, koja je prije par godina prerasla u inovativan brand i pravu malu rezbarsku fabriku, Waga Wood.
Umijeće konjičkih rezbara jedinstveno je na svijetu
Konjičko drvorezbarstvo je 2017. UNESCO uvrstio na svoju Listu nematerijalne svjetske baštine. Time je potvđeno da je ta vrsta rezbarenja karateristična za konjički kraj autohtona i jedinstvena u svijetu. “Skoro svako geografsko područje ima vjerovatno svoju vrstu rezbarenja, počevši od Pakistana, Njemačke, Dalmacije, Afrike, Južne Amerike. Ali jedino je konjičko drvorezbarstvo na listi kao unikatno, jedinstveno na svijetu. Smatra se da su drvorezbarstvo u Konjic donijeli Nijemci još prije 120 godina i kasnije su se autohtono razvile specifične šare bosanske ruže i baklave”, otkriva nam Jasmina.
Zanimljivo je da mnogi ne znaju da su drvo hrasta i bukve tvrde sorte drveta i da se zbog svoje krutosti uopće ne mogu rezbariti. Jasmina nam otkriva: “Najbolje se rezbari drvo oraha, javora, jasena i šljive. To su meke sorte drveta koje se najljepše rezbare, jer ne dolazi do pucanja boda i drvo se može rezbariti u svim pravcima. Hrast puca pri rezbarenju i ne mogu se dobiti fine, jasne šare, jer dolazi do trganja drveta”.
Rezbarstvo je vrlo precizan zanat, umjetnička vještina koja ima svoje geometrijske zakonitosti i tri faze rada. Prva faza je crtanje mustre, kada se u olovci na drvo nacrta ono što se želi rezbariti. Druga faza je natucanje, kad se alatima nanesu konture te mustre, tuku se određene šare i daje se šarama oštrina i dubina. I na kraju u trećoj fazi se radi cifranje, tzv. ucifravanje, kanaliziranje i dotjerivanje da se dobije željena šara.
“Mustra je kao kerani stolnjak, sva je zasnovana u geometriji. Majstor će prvo odrediti koji je to komad drveta koji treba da oslika olovkom i u kojem treba izvući geometrijsku šaru koja je matematički pravilna. Za svaku šaru majstori imaju svoj narodni izraz, kao i za svaki alat koji koriste i ti su stručni izrazi dokumentovani u konjičkoj rezbariji”, pojašnjava Jasmina.
UNESCO-ov tim stručnjaka je temeljno izvršio analizu i ocjenio da je konjičko drvorezbarstvo jedinstveno, autentično, da je zastupljeno u geografskom prostoru Konjica i da se više nigdje drugdje ne ponavlja. Kao takvo nematerijalno dobro UNESCO ga je uvrstio 2017. na svoju Listu nematerijalne svjetske baštine. No, koliko god to bio veliki ponos Bosne i Hercegovine Ministarstvo za kulturu BiH i HNK i lokalna zajednica Konjica dužni su voditi računa o preuzetim obavezama na očuvanju autohtonosti i održavanju UNESCO-vih kriterija, jer se vrlo lako može desiti da, usljed neadekvatne brige na koju su se obavezali, konjičko drvorezbarstvo može biti delistirano s pomenute Liste svjetske baštine.
Djetinjstvo u stolarskoj reazbarskoj radionici
Odrastajući na Vardi, u neposrednoj blizini jedne od najvećih stolarskih rezbarskih radionica familije Mulić u Konjicu, Jasmina je, kao malešna djevojčica, upoznala sve tajne rezbarskog zanata. Provodila je vrijeme u radionici čuvenih konjičkih rezbara Mulića, koji su uz familiju Nikšić, najpoznatiji rezbari tog kraja, svjetski poznati majstori, koji su na svjetskim sajmovim namještaja izlagali svoje radove još daleke 1920. godine.
“Odrastala sam u ratu kad nije bilo igračaka i imala sam par lutaka koje su mi majstori napravili. Bila sam dosta kreativna i u radionici sam provodila dosta vremena. Uvijek bi mi dali da nešto radim, da kuckam ili metem. Tako se rodila ljubav prema rezbarstvu. Tu sam pravila sebi stolove i stolice za Barbike, imala sam pravi rezbarski Baby doll”, prisjeća se Jasmina. Kasnije je ljubav prema interijerima prevagnula da odluči studirati arhitekturu u Sarajevu, a doktorski studij ju je odveo put istanbula, a potom i Jerusalema.
“U Istanbulu sam četiri godine radila na doktorskom studiju s profesorom Amirom Pašićem u organizacija IRCICA, koja je bavi zaštitom islamskog historijskog nasljeđa, što je pandan UNESCO-u u islamskom svijetu. Moja doktorska teza je bila Public open space u palestinskim područjima i tu sam ostvarila kontakt s jednim centrom u Jersualemu koji se bavio projektiranjem palestinskih naselja i u Jerusalemu sam par mjeseci radila na projektovanju jednog naselja”, kaže Jasmina.
Jerusalem ju je očarao svojom predivnom kuhinjom, ali joj se način življenja u Izraelu nije svidio. “Živjela sam kao dijete u ratu i vjerujem da imam PTSP zbog takvog života. Stvaralo mi je nelagodu kad ujutro u sedam, kad idem na posao, pored mene promašira vod Izraelaca naoružanih do zuba puškama i mitraljezima ili kad recimo sjediš u tramvaju i mitraljez ti je naslonjen tik uz glavu. Ta demonstracija sile mi se nikako nije svidjela, jer je u meni izazivala užasan stres. Nije mi se sviđalo ni kad prelazim granicu između Ramale u Jerusalem da gledam kako izvlače iz auta Palestince, a mene ne diraju jer nisam Palestinka, da ih provlače kroz rešetke i kroz metal detektore kao stoku. To mi je bilo strašno gledati”, prisjeća se Jasmina svog života u Jesrusalemu.
Po povratku iz Istanbula i Jerusalema Jasmina je bila pod velikim utjecajem palestinske i turske kuhinje, naučila je praviti neka njihova autohtona jela i trebale su joj daske za posluživanje tih jela. Tada je saznala da je stari majstor Anđelko, koji ju je još kao djevojčicu podučavao tajnama rezbarskog zanata, zatvorio svoju radionicu jer nije imao posla. “Potražila sam te stolare i rekla im da ću ja sebi dizajnirati neke proizvode, a da mi ih oni naprave. Napravila sam par nacrta, oni su napravili sjajne proizvode i odjednom su se svi oko mene počeli zanimati gdje sam to napravila tražeći da i njima to napravim. Shvatila sam da takvih proizvoda nema na tržištu i krenuli smo praviti upotrebne proizvode koji ljudima trebaju, a koji su imali motive konjičke rebazrije i to je bila win win strategija. Tako je nastao Waga Wood”, kaže Jasmina. U međuvremenu Jasmina je otvorila i svoj arhitektonski biro Reform, a paralelno je razvijala i svoj inovativni Waga Wood brand.
Zanatska radnja je uz pomoć francuskog investitora prerasla u malu fabriku
U početku se susretala s dosta skeptičnih povika da su Waga Wood poslužavnici preskupi i da to nikad neće proći, a danas s osmijehom tvrdi “da je slušala te naše stručnjake nikad ne bi uspjela ništa napraviti, ni pokrenuti proizvodnju”.
“Znala sam da nemamo šta izgubiti. Rekla sam majstorima: Uložićemo minimalno 500 KM u drvo, vi svoj rad, a ja ću to okupiti. Ja ću dizajnirati, fotografisati, oglašavati na društvenim mrežama, uraditi promociju. I odjednom je posao ludo krenuo”, prisjeća se Jasmina.
U početku su u svojoj zanatskoj radnji izrađivali dekorativne daske za serviranje hrane, koje su služile kao ukras, za voće, za posluživanje hrane, a bile su i zgodne kao poklon.
Posao koji su započeli u maloj zanatskoj radnji u Konjicu organski je rastao bez ikakvih poticaja ili donatorskih sredstava i prije godinu dana su dobili ponudu francuskog investitora koji je želio da uloži u pokretanje malog proizvodnog pogona.
Pročitajte više: Lejla Selimović-iako to nije “ženski posao” restauracija namještaja je moja velika ljubav i strast
“Sad imamo sedam zaposlenih, imamo svoje mašine i radimo na brandingu i razvoju novih proizvoda. Želimo proširiti asortiman na proizvode koji nisu potrošne prirode i koji ulaze u lično nasljeđe, koji imaju dugotrajnu vrijednost. To može biti bilo šta, od ogledala, kutija za nakit, fotografije, naočale, raznih predmeta, koji će ostati iza vas i koje će neko naslijediti. Jer, daska za posluživanje hrane neće ostati iza vas, ona će se uništiti. Razvijamo listu novih proizvoda, i planiramo raditi vazne, police, zidne dekore. Želimo redizajnirati peškun, originalni, autohtoni bosanski stolić i napraviti modernu varijantu s modernim dizajnom sa našom tradicionalnom šarom”, navodi Jasmina.
Njihovi planovi su također orjentirani i ka proboju na tržišta van BiH, gdje žele da se pozicioniraju u concept store-ove u tzv. “high end artistic segment”, “promovirajući predmet baštine i tradicije koja je jedinstvena u svijetu. Uz to razvijaju i personalni web shop Waga Wood kako bi proizvode plasirali jednostavnije i brže i u BiH i u svijetu. Nakon prve uspješne godine u januaru sljedeće godine planiraju odlazak na poznati pariški sajam namještaja i predmeta za dom “Maison & Objet”, kako bi prezentirali svoje proizvode, upoznali svjetske trgovce i pronašli kvalitetne distributere za svoj jedinstven proizvodni program. Također priznaje da sanjanju i o angažmanu nekog svjetski poznatog dizajnera s kojim bi mogli kreirati posebnu limitiranu kolekciju kućanskih predmeta s njihovom tradicionalnom konjičkom šarom.
“Osmislila sam projekat u okviru kojeg će se podučavati novi majstori drvorezbarstva”
Zabrinuta je činjenicom da imaju sve manje pravih majstora u Konjicu, a da mladi ljudi ne pokazuju veliki interes da se bave rezbarstvom, jer ne vide nikakvu perspektivu. Ističe također da je “poražavajuća istina da u kolijevci drvorezbarstva, u srednjoj školi u Konjicu nema prakse u drvorezbarstvu” i da je UNESCO zabrinut inicijativama koje se nažalost ne poduzimaju da se održi konjičko drvorezbarstvo i da se ništa ne radi na njegovom razvoju, te da zbog toga UNESCO može skinuti s Liste konjičko drvorezbarstvo.
“Moja ideja je da od jedne velike prostorije koju imamo u fabrici napravimo učionicu, da je opremimo i da tu napravim open classroom u koji će moći doći ko god hoće da uči rezbarski zanat od naših majstora. Za to mi treba poticaj od makismalno 20 000 KM da nabavim 10 rezbarskih stolova, 10 alata, projektor i da ubijedim još jedinog živućeg majstora Dinu da sa svojom surugom koja je isto majstorica sjedne i da uči ljude svom zanatu. To mogu biti vikend radionice, na kojima će polaznici imati tutorial kako se uči drvorezbarstvo, da se ljudi mogu upoznati s alatima, vrstama drveta, da taj dan sjednu i da sebi izrezbare poklopac od jedne kutije, a da na kraju dana dobiju jedan takav predmet koji su sami napravili. To može biti ideja za team builing za neke kompanije, studenti s likovne Akademije ili likovne škole bi mogli također doći. Možda se tako neko zaljubi u drvorezbarstvo, pa bude neki svjetski vele majstor, koji će sutra stavrati umjetnička djela”, mašta Jasmina.
Govoreći o izazovima s kojima se susretala Jasmina navodi da joj je rad s ljudima od kojih je trebalo napraviti dobar tim bio najteži zadatak. Bilo je tu dosta nepovjerenja u ono što su naumili napraviti, ali nakon godinu dana sretna je da su napravili tim ljudi koji tu želi da rade i da ostane u Konjicu.
“Ja ne bih imala samopuzdanja da ovo radim da ne vjerujem u vrhunsku vještinu naših majstora, jer oni su ti koji su najveća vrijednost ovog branda. Svjesna sam da je to savršeni ručni rad. Naši proizvodi izgledaju kao da ih je napravio neki robot, ali za to su potrebne godine vježbe koje su dovele do savršenstva svaki potez i svaku šaru. Suština je što nema te CNC mašine koja će to izvesti, jer rezbarske elemente samo ruka iskusnog majstora može napraviti. Ako budemo ulagali u rezbarstvo mladi sutra mogu u tome vidjeti svoju karijeru. Želimo napraviti takav brand da mladi to vole i da ljudi žele imati takve proizvode. Ako to napravimo, onda ću reći da smo zaista uspjeli”, poručila je Jasmina na kraju našeg razgovora.
Photo: Waga Wood/Al Jazeera Balkans
