Bio jednom jedan Samostalni. Zvaćemo ga tako, jer ga to ime najbolje opisuje. Zato jer je bio samostalan, logično. Nije mu bilo potrebno svaki dan dati listu zadataka sa detaljnim objašnjenjima, kako bi znao šta i kako treba raditi. Nije bilo potrebno provjeravati da li je uradio ili da li je dobro uradio.
I stvarno je čuda činio, čak bio i inovativan. Sam iznalazio rješenja i to dobra rješenja. Jedino što je tražio je da mu niko ne govori šta će raditi. I to je išlo tako lijepo i plodonosno, sve do jednog dana.
Kontroliranje? Menadžment tjera Samostalnog
Sada ide ona prijeteća filmska muzika koja najavljuje apokalipsu. Došao njegov šef, zvaćemo ga Kontroler. Zato jer ga to ime najbolje opisuje. Želio je da sve kontroliše, da svima izdaje zadatke i da im diše za vratom. Da piše mailove nedjeljom i pita za zadatke subotom. Da se radnim danom u 21:26 ljuti i teroriše ljude, jer neko nije razumio šta je on to pomislio, a nije izgovorio.
Kontroler je bio prototip kako ne treba, samo on to nije znao. A, niko se nije usuđivao da mu kaže. I jedan dan, koji nije bio ni lijep ni sunčan, nego tmuran i ružan, dođe Kontroler kod našeg Samostalnog.
Namrgođen, s jednom podignutom obrvom kao demonstracijom sile. Ja sam glavni i na mojoj obrvi se to i vidi. Naučio je to na edukacijama o govoru tijela, i to stalno primjenjuje. Inače smatra da su sve edukacije glupe, nije ni njega niko educirao pobogu. Al’ ovo sa obrvom mu se sviđa, pa je odlučio da to zadrži.
Elem dolazi pogužvan, naoružan podignutom obrvom i usrće na Samostalnog. U nedostatku bolje riječi koja bi opisala tu jezivu situaciju napisala sam usrće. Da, dobro ste pročitali.
Zasipa ga serijom pitanja, koja su više retorička i konstatacije, nego što želi čuti odgovore na njih. Samostalni ga blijedo gleda i ne vjeruje. On doslovno ne vjeruje šta se dešava. Kontroler to tumači kao da mu dobro ide i nastavlja. Samostalni je i dalje u šoku, dok Kontroler prelazi sa pitanja i konstatacija na davanje zadataka. Da, zadaje zadatke i striktno govori šta, kako i kada treba da se uradi. Sa akcentom na kako, jer on zna najbolje kako nešto treba.
Odlazi vidno zadovoljan i ispunjen. Malo se i umorio, nije jednostavno stalno govoriti ljudima šta treba da rade i kako. Ali nema izbora, okružen je nesposobnjakovićima.
Samostalni u nevjerici trepće očima kao zeko pred farovima.
Pročitajte više: Neće, pa neće. Svi na poslu imamo jednog ‘vegetirajućeg’. Evo što s njim
Autonomija ne treba instrukcije
Long story short – ovo se desilo još jednom, a trećeg puta nije bilo. Zato što je Kontroler shvatio da je Samostalni s razlogom takav kakav jeste, da su mu rezultati sjajni i da bi i ostali trebali da budu kao on. Ne, pa ovo nije bajka zaboga.
Pa šta se onda desilo? Samostalni je – otišao. Da, digao sidro i otplovio dalje.
Kontrolor kaže da je on jednostavno pobjegao, da nije mogao izdržati pritisak. Slabić.
Samostalni kaže da je pobjegao, jer nije želio da radi po instrukcijama koje su bile loše. Pametnjaković.
Pređimo na pouku.
Ako u vašem timu imate čovjeka koji je oličenje autonomije, koji je uvijek korak ispred, koji sam rješava probleme (i to ih dobro rješava), koji je inovativan i razmišlja i mimo okvira… zašto mislite da mu trebate davati instrukcije? Nije do njega, do vas je. Do vaše potrebe da vladate situacijom, da se osjećate bitnima i nezamjenjivima. Da imate moć i autoritet. Kakva neopjevana gomila gluposti.
Autoritet se gradi znanjem i pristupom. Svakodnevnim davanjem instrukcija stvarate nesposobnjakoviće – zašto bi se iko trudio da misli svojom glavom, ako ćete mu vi objasniti da je vaša glava dovoljna za sve. I onda ste u začaranom krugu iz kojeg se ne može izaći, čak iako takvo nešto poželite.
Gradite samostalnost i znanje kod vaših ljudi. Budite izvor znanja i podrška. Pomozite, naučite, podržite, ohrabrite. Samo tako ćete graditi tim koji je samostalan i uspješan, harmoničan i produktivan. I tim u kojem ljudi ostaju.
Autorica: Enisa Selmanović Salkić, direktorica i vlasnica tvrtke Consultor
Foto: Canva / Privatni arhiv
