O ženskom aktivizmu i borbi nas žena protiv nasilja nad nama ženama koje je zbog nebrige društva prema ženama žrtvama nasilja postao jedan od najvećih društvenih problema ove smo godine pisali dosta i zbog monstruoznih zločina femicida kojima smo svjedočili, od onog u Gradačcu do nedavnog u Sarajevu. Ovu iznimno važnu temu ove godine zaključujemo s okončanjem još jedne kampanje “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, koja je i ove godine započela na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama 25. novembra i završila se jučer, 10. decembra, obilježavanjem Dana ljudskih prava. Cilj i ovogodišnje globalne kampanje je bio podići svijest u javnosti i potaknuti prevenciju i uklanjanje nasilja nad ženama i djevojčicama širom svijeta.
Povodom kampanje 16 dana aktivizma u BiH, u Europe House u saradnji sa Ambasadom Španije u BiH i Goethe Institutom, početkom decembra predstavljena je značajna izložba – “Između četiri zida”, autorica fotografikinje Aide Redžepagić i novinarke i aktivistice Kristine Ljevak Bajramović, koje su, svojim fotografijama i pisanim svjedočanstvima iz svakodnevnog života zlostavljanih žena iz BiH, podsjetile na sve posljedice rodno zasnovanog nasilja nad ženama koja se dešavaju unutar četiri zida u kući, na poslu, u društvu. Donosimo vam razgovor sa Kristinom Ljevak Bajramović koja nam govori o razlozima zašto je ova izložba jedan od njenih najvažnijih projekata u životu.
Između četiri zida se dešava najgore nasilje nad ženama
Začetnici ideje o nastanku izložbe “Između četiri zida” kojom je obilježeno “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja” su Europe House i Delegacija Evropske unije u Bosni i Hercegovini. Bivajući sretna zbog cjelokupnog projekta, koji su EU House i EU u BiH inicirali i odabrali baš Aidu i nju kao nositeljice projekta, Kristina je pojasnila da upravo naziv „Između četiri zida“ sugerira intimnost zlostavljanja žena koje se, u svim njegovim oblicima, najčešće dešava upravo “između četiri zida” unutar vlastitih ili općenito sigurnih prostora, u kojima bi žene trebale biti najzaštićenije.
Pročitajte više: Film “Samo kad se smijem” odraz je naše nemoći da pomognemo svim našim Nizamama
“Između četiri zida najčešće se kriju te gorke tajne življenja u nemogućim uslovima i ostajanje u njima zbog straha, nepovjerenja u institucije i nemanja podrške okoline. Najčešće ne znamo šta je iza nečijih zatvorenih vrata, osim kada čujemo buku pa se pravimo da je ne čujemo. I iza najuglađenijih života nekada se kriju najmračnije istine“, otkriva Kristina.
Način na koji su Aida i Kristina postavile svoje fotografije i pisana svjedočanstva zlostavljanih žena koje je Kristina intervjuirala nesvakidašnji je i vrlo zanimljiv, jer su na jedan posve drugačiji način “ukalupile” potresne ženske priče u kutije koje vise s plafona, a koje simboliziraju ta famozna četiri zida unutar koji se redovito, i za okolinu često posve “nečujno”, svakodnevno dešava nasilje nad ženama.
“I Aida Redžepagić i ja svemu što radimo nastojimo dati aktivističku dimenziju, tako da je ovo, rekla bih, organski nastavak naših ukupnih angažmana i sretne smo da je to Europe House prepoznala i omogućila nam izuzetne produkcijske uslove, jer nema ništa gore raditi uz pomoć „štapa i kanapa“, posebno kada je riječ o ovako osjetljivim temama. Priznajem da ja baš nisam vizuelni tip, te je ideja o kutijama unutar koje se nalaze priče i fotografije, Aidina. Željela je da posjetitelji_ice doslovno imaju iskustvo ulaska u nečija četiri zida, da pomalo klaustrofobična atmosfera unutar tih kutija dodatno doprinese uvidu u ono što je predstavljeno. Tužno je što su ovo dosta univerzalne priče, što u ciklusima nasilja rijetko ima neke „ekskluzivnosti“ i što su nam se javljale žene koje su rekle da su u tim kutijama pronašle doslovno vlastita iskustva“, priznaje Kristina.
Nasilje nad ženama nije vaspitna mjera, nego kazneno djelo
Svjedočimo svakodnevnom porastu različitih obrazaca nasilja, agresivnog ponašanja, sve lošijih manira ophođenja jednih prema drugima, bahatom i bezobraznom ponašanju, pomanjkanju tolerancije i uvažavanja drugog i drugačijeg. Stoga ne čudi niti činjenica da se nasilje nad ženama gotovo uvijek dešava po istom obrascu. Muškarci bivaju uvijek, od malograđanske i krajnje netolerantne sredine, redovito opravdani i amnestirani za svoje nasilničko ponašanje, jer je to zaboga tipično balkansko mačističko pokazivanje “gdje je kome mjesto”. Žene su gotovo uvijek “kurve” i gotovo uvijek im se prišije etiketa “da su sigurno šamarčinu i zaslužile”. Nevidljivo nasilje koje žene svakodnevno trpe i proživljavaju ničim ne smije biti opravdano niti amnestirano, nego naprotiv zakonski drakonski sankcinirano, jer samo tako možemo spriječiti nove slučajeve nasilja i femicida nad ženama. Jer, ovom patrijarhalnom društvu treba jednom za svagda objasniti da nasilje nad ženama nije muška vaspitna mjera kojom ženi treba pokazati gdje joj je mjesto, nego da je to kukavički potez jačeg koji ničim nije opravdan i koji je nedospustiv, i da je kazneno djelo koje mora biti strogo kažnjivo.
“Iza proživljavanja nasilja, koje u nekim slučajevima traje decenijama, stoji toliko neispunjenih života i nerealizovanih ličnih ambicija, pored straha i poniženja koje žene žive. Svako neprocesuirano nasilje, svako stavljeno pod tepih, svako očekivanje da će se nasilnih promijeniti, može biti put u femicid. Ženama je potrebno stalno govoriti da nisu same, ali verbalna podrška, koliko god značila, nema velikog smisla ako cijeli sistem ne omogućava ženi da bezbolno izađe iz nasilničkog odnosa. Živjeti nasilje znači ne živjeti život. A to je valjda elementarno ljudsko pravo“, ističe Kristina.
Obrazac nasilja nad ženama je uvijek isti
Iako je na ovim prostorima već decenijama obrazac nasilja nad ženama gotovo uvijek isti i sve nasilničke priče gotovo da nalikuju jedna drugoj, teško je normalno reagirati na bilo koju potresnu priču koju čuješ. Zanimalo me koja je priča Kristinu najviše dirnula, koja je ostavila neizbrisiv trag, jer ju je naprosto bilo teško svariti i zaboraviti.
“Nisam radila namjenske intervjue za ovu izložbu, ispisala sam šesnaest od ko zna koliko priča koje su različite žene imale potrebu da mi ispričaju. Teško je napraviti gradaciju potresnosti, ali mi je sigurno jedan od najtežih dana bio kada mi se javila jedna žena, bivša supruga vrlo uglađenog zlostavljača, koja je rekla kako joj je jedan moj tekst nakon ko zna koliko vremena, otvorio mogućnost razmišljanja da možda ipak postoji nada. Ona više ne živi sa tim čovjekom, ali mehanizmi zlostavljanja i njegove posljedice takvi su da nema tog čarobnog štapića zahvaljujući kojem će preko noći nečiji život postati uobičajen, neopterećen teretom traume. I mimo ove izložbe i priča predstavljenih na njoj, zahvalna sam na povjerenju koje žene u mene imaju, ali istovremeno opterećena pitanjima šta da ja radim sa svim tim pričama koje znam. Kako da se ponašam kada se sutra na nekom događaju nađem za istim stolom sa govornikom koji će na primjer pričati o važnosti tolerancije, a istovremeno znam da je dvadeset godina vršio nasilje nad ženom sa kojom je bio u braku“, potresno priznaje Kristina.
I nakon ove izložbe jasno mi je da je užasno teško mijenjati naslijeđene balkanske obrasce ponašanja naših muškaraca i ovog patrijarhalnog društva općenito i očekivati da žene budu tretirane s više poštovanja, nježnosti, dostojanstva…No, jasno mi je i da ne smijemo posustati i nipošto se ne smijemo predati, jer uvijek treba razmišljati o narativu koji ostavljamo naraštaju iza sebe. Naslijeđene obrasce ponašanja treba mijenjati u obrazovnom i odgojnom procesu bez obzira koliko to teško i mukotrpno iskustvo bilo. I na koncu mi je Kristinu odgovorila na pitanje šta trebamo mijenjati u obrazovnom sistemu:
“Sve. Za početak prihvatiti i početi učiti djevojčice i dječake da feminizam nije protiv nekoga nego da je dobar za sve. U društvu normalizirane kulture nasilja, društvu koje nije prošlo demilitarizaciju, i dječaci su pod teretom ispunjavanja normi koje macho principi nameću“.
Učimo djecu da NE zaista znači NE
I posljednja regionalna ŠTIT kampanja protiv nasilja nad ženama, koju je pokrenula hrvatska pjevačica i voditeljica Ida Prester, pokazala je koliko nasilje nad ženama nije stvar koju više možemo gurati pod razne tepihe. Ukazala je i na nužnost edukacije svih nas, a naročito dječaka i djevojčica, o međusobnom uvažavanju i poštovanju i o štetnosti verbalnog i tjelesnog nasilja, a naročito zlostavljanja i užasavajućeg nasilja na društvenim mrežama.
Pročitajte više: Može li kampanja ŠTIT Ide Prester zaustaviti nasilje nad ženama u regiji?
Iako nam se naša borba protiv nasilja unaprijed čini nemogućom misijom uvijek se treba zapitati kako je moguće zaustaviti ovaj naslijeđeni obrazac tradicionalnog odgoja muškaraca na Balkanu u patrijarhalnom, tradicionalno duboko podijeljenom društvu u kojem muškarce smatraju “Bogom datima takvim kakvi jesu” gdje im ne smije dlaka s glave faliti. Svaki dan sebi iznova moramo postavljati pitanje kako zaustaviti porazno mantranje o “muškoj nedodirljivosti i nekažnjivosti” kojemu svakodnevno svjedočimo u duhu balkanskog tradicionalnog odgoja.
“Uz svijest o odgovornosti stvaranja novih ljudi, a ne njegovanja vlastitog potomstva po mjerama njihove razmaženosti. Opet se vraćam na nestereotipnu sliku zlostavljača, znam neke ljude koji bi na svako pitanje odgovarali kao ja, koji djeluju najcivilizovanije, obrazovani su, iz „finih kuća“ i između četiri zida postaju suprotnost onoga što emaniraju u javnost, silnu energiju trošeći da uvjere okruženje u vlastitu predstavu o sebi. I polazi im to za rukom, što je najtužnije. Ono što nas ništa ne košta je djeci pružiti ljubav i podršku, kao preduslov za stvaranje sretnih i ispunjenih odraslih ljudi, koji ugnjetavajući druge neće liječiti vlastite frustracije koje korijene najčešće vuku iz nesretnih djetinjstava. Ne želim naravno ničijom nesrećom opravdavati raniju, za sve postoji pishoterapija, ali bi za početak sretniji ljudi stvarali manje nesreće oko sebe, kojoj je patrijarhat uglavnom zajednički nazivnik”, poručuje Kristina.
I ono na što treba uvijek posebno ukazati pažnju je neosjetljivost društva u kojem živimo. Jer kad društvena zajednica u cjelosti zakaže, nužno je da pomognemo jedni drugima, jednE drugima, da pružimo riječ-dvije utjehe i podrške, zagrljaj, a ne da zatvaramo oči i uši, jer nas se to, zaboga, ne tiče.
“Neki dan sam upoznala djevojku koja je s trinaest godina bila žrtva seksualnog nasilja. A još uvijek je zapravo djevojčica. Na takvim primjerima vidimo da je cijeli sistem zakazao, da su nužne temeljite promjene, da djecu kroz različite nastavne i vannastavne aktivnosti ne trebamo pripremati za kraljevske akademije do kojih svakako najčešće neće doći, nego za život u kojem će se uvažavati drugi, ne oduzimati tuđa prava i slobode, ne odnositi se prema ženi kao prema vlasništvu. U kojem će NE zaista značiti NE“, na kraju našeg razgovora poručuje Kristina.
Photo: Aida Redžepagić/Jasmin Agović
