Bosansko-hercegovačka 28-godišnja biciklistkinja Lejla Njemčević ovu će godinu pamtiti do kraja života, jer je nakon 28 utrka ove sezone prvi put u karijeri, prošlu sedmicu na UCi marathon ranking listi za žene, završila kao prva biciklistkinja na svijetu. Ovo je historijski rezultat za biciklistički sport u BiH, koja je po prvi put dobila prvu rangiranu takmičarku u biciklističkom sportu na svijetu, i to upravo ovu mladu ženu. S Lejlom smo razgovarali u vrijeme finalnih priprema za odlučujuću utrku Svjetskog prvenstva, koja se vozi u Danskoj 17. septembra 2022.
Umjesto u sudnici za maloljetnike Lejla je završila na biciklističkoj stazi u brdima
Kad pročitate Lejlinu biografiju primjetićete dosta neobičnih detalja, no onaj koji će vas prvi zaintrigirati je njeno mjesto rođenja. Lejla je naime rođena u italijanskom gradu Udine, 1994., usred rata u BiH, gdje je njen otac, čuveni sarajevski abdominalni hirurg, prof.dr. Haris Tanović završavao svoj doktorat. Kako su to bila ratna vremena zbog kojih se dr. Tanović nije s porodicom mogao vratiti u Sarajevo, Lejla je upravo i rođena u Italiji i kao beba je stigla u Sarajevo pred sami kraj rata u Bosni i Hercegovini.
“Svoj prvi bicikl sam dobila dosta kasno, u svojoj 15.toj godini”, prisjeća se Lejla svojih početaka bavljenja biciklizmom. “I odmah sam se upisala u svoj prvi klub “Puls” u Vogošći i kroz srednju školu sam vrlo ozbiljno trenirala “. Njen prvi trener Amar Njemčević, njen današnji suprug, odmah je na početku primjetio njen veliki talenat za brdski biciklizam. No, nakon završene srednje škole upisala je Pravni fakultet u Sarajevu, na kojem je i magistrirala u oblasti maloljetničkog krivičnog prava. “Htjela sam se aktivno baviti pravom jer mi je krivično pravo jako interesantno, pogotovo jer je naš krivični sistem takav da se maloljetnici etiketiraju za ono što učine kao djeca, potpuno nezreli. Smatram da svaka osoba zaslužuje drugu šansu, jer se ljudi mijenjaju i sazrijevaju. Maloljetnici ne zaslužuju da ponekad neka minimalna, nepromišljeno učinjena stvar utiče poslije na njihov cijeli život”, ističe Lejla.
No, ljubav prema brdskom biciklizmu na koncu je ipak pobijedila i Lejla se nakon završenog studija opredijelila za profesionalnu karijeru biciklistkinje.
“Brdski biciklizam je vrlo zahtjevan sport i ne ostavlja mi vremena da se bavim bilo čim drugim.Treniram 3-6 sati dnevno, spavam 9 i po sati dnevno i ne računajući pripremanje zdravih obroka, masiranje i istezanje poslije treninga, jednostavno mi ne ostane previše vremena za bavljenje drugim normalnim aktivnostima”, priznaje Lejla.
Pročitajte više: Naša Lejla Njemčević je prva biciklistkinja na svijetu. Bravo Lejla!
Otkrivajući razloge zašto se baš oprijedijelila za brdski biciklizam, jednu od fizički i tehnički najzahtjevnijih kategorija u biciklizmu, Lejla kaže “da ju je za to opredijelila konfiguracija terena i vrlo loše infrastrukture u Sarajevu, gdje ima mnogo brda i mnogo loših asfaltiranih i neasfaltiranih cesta, pa joj je bilo sigurnije da se bavi brdskim umjesto cestovnim biciklizmom”.
Lejla se prisjeća i svog prvog osvojenog rezultata, na prvoj utrci na Čavljaku u Sarajevu 2011. Već naredne godine osvojila je svoje prvo Prvenstvo BiH i otišla na prvu međunarodnu utrku u Vodice, u Hrvatsku, gdje je osvojila 7. mjesto i svoje prve UCI bodove. Bio je to sjajan rezultat na zvaničnoj UCI ranking listi za svjetsku biciklističku federaciju, u ženskoj kategoriji za brdski biciklizam, i Lejla tada nije mogla ni sanjati kako će upravo trijumfirati na prvom mjestu na toj listi krajem avgusta.
“Imam luksuz da vozim bicikl koji je posebno izrađen samo za mene”
Kad je 2014. osvojila svoje prvo Balkansko prvenstvo u biciklizmu u Makedoniji, Lejla je potpisala i svoj prvi profesionalni ugovor s turskim klubom Salcano. Nedugo potom je imala vrlo ozbiljnu povredu koljena, nakon koje nije bila sigurna da će uopće moći nastaviti s profesionalnim bavljenjem sportom. A onda je došla corona pandemija, tokom koje se Lejla nije mogla takmičiti i počela se priespitivati da li je donijela pravu odluku da se profesionalno bavi biciklizmom.
“Bilo je očekivano da su društvena očekivanja takva da bih se trebala zaposliti u struci i raditi neki siguran posao, a i mene su tada mučile sumnje vezano za moju fizičku spremu. Međutim, imala sam ljude oko sebe koji su me 100% podržavali i to je moja velika sreća”, ističe Lejla.
Mnogim sportašima su najveći izazovi bili uvijek kako će uspjeti postići ono što su zacrtali, no Lejlin najveći izazov bio je kako nabaviti bicikl i rezervne dijelove za bicikl, što je zahtijevalo ogromna financijska sredstva.
“Mnogi ne znaju da su biciklistički rezervni dijelovi potrošna roba i svaki mjesec lanci, gume, kočnice i drugi dijelovi koštaju između 500-1000 KM. Na početku je to bilo jako stresno, jer ako vam se nešto pokvari na biciklu ne možete ići na narednu utrku, i to je bio veliki izazov”, prisjeća se Lejla.
Također su jedna od velikih financijskih obaveza bile i njene zimske pripreme, jer je u Sarajevu nemoguće trenirati tokom zime i Lejla svake godine 4-5 mjeseci odlazi na zimske pripreme u Hercegovinu i u Španiju.
Biciklizam je vrlo skup sport i to potvrđuje činjenica da Lejla vozi dva različita bicikla, koji koštaju po nekoliko hiljda eura. “Vozim za švedsku firmu bicikala Allebike. To su dva bicikla različitog inžinjeringa i različite vrijednosti, jedan bez zadnje suspenzije ima 8,5 kg, a drugi sa supsenzijom ima 10 kg. Vrlo su lagani, napravljeni su od carbona i teško je izračunati njihovu vrijednost, jer samo dijelovi za njih mjesečno koštaju 500-1000 KM. Imam privilegiju da mogu birati dijelove bicikla na kojem vozim. Biram gume, točkove, lance, kočnice koje koristim, apsoultno biram svaki dio koji ću da koristim i bicikl je skrojen prema mojim potrebama i željama. To je luksuz koji nema svako. Jer kad potpišete za neki tim onda vozite ono što vozi cijeli tim, a ja imam individualne sponzore, uključujući proizvođača za sve dijelove bicikla, i to mi je pomoglo da ostvarim sjajne rezultate ove godine”, isiče Lejla.
Njen prvi profesionalni ugovor koji je potpisala za turski tim Salcano podrazumijevao je da vozi utrke koje vozi i ostatak tima zahtijevajući da se uklopi u timsku strukturu. Tada nije imala opciju da bira bicikl koji želi da vozi i to joj je bilo ogromno iskustvo. “Vrlo brzo sam naučila da morate voziti trku i kad vama se to ne uklapa u vaš ritam. Da putujem kad vam tim kupi avionsku kartu, a ne onda kad je optimalno za vas. Da budem u hotelu koji tim izabere, a ne koji je najbliži stazi. To su sve logističke stvari koje sam brzo naučila u timu u kojem sam provela dvije godine i moram priznati da je bilo interesantno, jer smo vozili utrke po cijeloj Turskoj. Ali ono što meni nije odgovaralo je taj bicikl koji sam vozila, jer je bio previše lagan za mene i nije mi odgovarao na promjene na terenu. Poslije sam potpisala za grčki tim SMF i sada vozim puno bolji bicikl”, priznaje Lejla.
Lejlin trener je ubrzo postao i njen suprug
Lejlin suprug Amar Njemčević je bio njen prvi trener i osnivač prvog kluba “Puls” u Vogošći u koji se Lejla učlanila, a danas je i Lejlin kolega, magistar prava po struci,
“On nije puno stariji od mene, samo 6,5 godina, ali je uvijek bio jako ozbiljan. Amar je bio trener koji nije opraštao neozbiljnost, izgovore, neodrađene treninge, jer biciklizam je sport na otvorenom i trenira se i po kiši, snijegu, vjetru i kakvi god su vremenski uslovi trening se mora uraditi bez odstupanja od programa.”, ističe Lejla. Temeljita po prirodi Lejla se ozbiljno posvetila svakom treningu, pratila je trenerov program koji je vrlo brzo pokazao odlične rezultate. Amar je bio uporan i vrlo se ozbiljno posvetio svakom treningu, često prateći Lejlu na stazi vozeći se u autu po 4-5 sati 30/h, što Lejla danas priznaje “nije bilo nimalo lako”.
“Naša priča je zanimljiva jer smo prvo dugo zajedno trenirali, bili smo prijatelji i imali vrlo profesionalan odnos. Usput se nekako rodila i ljubav. Ja sam zaista sretna što sam mogla pronaći nekoga da me potpuno razumije u sportskom smislu. Jer teško se nekome može objasniti kako se osjećate poslije treninga ili neke trke, ako to sami niste prošli. A Amar se profesionalno bavio boksom prije nego što je postao biciklistički trener, ima veliko iskustvo i to je razlog zašto sam ja danas prva na svijetu”, priznaje uz osmijeh Lejla.
U brdskom biciklizmu nije dozvoljeno mijenjanje bicikala tokom utrke, ali je dozvoljena zamjena svih dijelova bicikla u tehničkoj zoni trke osim rama. Tako da njen trener i suprug Amar mora uvijek sa sobom nositi sve rezervne dijelove bicikla čak i na vrhove planina što zna biti logistički vrlo zahtjevno. Trajanje biciklističkih trka u maraton kategoriji u kojoj se Lejla takmiči je u prosjeku 4-5 sati, a dužina staza se kreće od 60-20 kilometara, sa različitim usponima, sa uzbrdicama i nizbrdicama ovisno o predjela na kojima se staze nalaze.
“Kada je u pitanju trening, oni su jako dugi, traju po 3-6 sati i svaki trening je različit. Jučer sam recimo imala trening intervala, imala sam 50 min zagrijavanja, pa sam vozila intervale od 10 min u zoni koju odredimo. Dok sam danas imala skroz drugačiji trening, bez zagrijavanja. Sutra ću imati trening teretane, prekosutra ću imati statički trening u sobi, a kad završimo sezonu onda radimo dosta drugih vrsta priprema. Bude tu mnogo planinarenja, jer mi to pomogne da preveniram sve povrede koje obično imam tokom sezone, pa trčanje, plivanje. To radim otprilike 3-4 sedmice, i onda se odmah moram vratiti na bicikl. Potom imam zimske pripreme koje traju 3-4 mjeseca i pripremam se van Sarajeva, u Hercegovini, a kad u Hercegovini nastupi sezona kiša idem u Španiju”, pojašnjava Lejla.
Režim prehrane skrojen je za svjetsku prvakinju
Svaki dan svjetske biciklističke prvakinje započinje sa jasno definiranim programom treninga i prehrane.
Ujutro jede žitarice s voćem i orašastim plodovima, poslije treninga bijelo meso s prostim ugljikohidratima, rižom, tjesteninom i krompirom, uz povrće, bez masnoće i bez dodataka. Sve što jede mora biti začinjeno sa zdravim masnoćama od kojih jede dosta kikiriki putera i avokada, sezonskog povrća i voća. Za večeru jede jaja s crnim kruhom, lososom, povrćem. Njena ishrana se čini dosta monotona, no važno je naglasiti da nikako ne jede slatkiše. “Šećere jedem samo na treningu, nekada su to energetske čokoladice ako je trenig jačeg intenziteta, a ako je manjeg intenziteta bude mi muka od njih, pa jedem samo proste šećere, energetske gelove, koji sadrže šećer i vodu”, naglašava Lejla.
Iako unosi dosta šečera tokom treninga kako bi ostvarila neki zadani cilj Lejla stalno mora održavati određenu kilažu. Svaki dan se vaga, ujutro i naveče, a čak vaga i hranu koju jede. Priprema hrane je vrlo mentalno i fizički zahtjevna pogotovo kad putuje na utrke i treninge i unaprijed mora skrojiti plan prehrane i pripremiti hranu koju će jesti tokom putovanja.
Priznaje Lejla i da su njena majka, koja je profesorica fizijatrije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu kao i njena sestra, magistrica farmacije, bile svojevremeno zadužene za pripremu prehrane i pomagale su joj oko suplementacije, a mama je tvrdi uvijek nadzirala i zbrinjavala njene povrede.
Najbolji rezultat ovogodišnje sezone postigla je poslije promjene režima treninga
Pripremajući ovu sezonu zajedno sa suprugom i trenerom Amarom odlučili su da promijeni ritam i duljinu trajanja treningu i ubrzo je taj novi režim početkom godine počeo donosite sjajne rezultate.
“Skratili smo trajanje treninga, koji su po planu uvijek trebali biti kraći, ali kako sam ja temeljita uvijek sam mislila da je bolje da, ako trening treba da traje 5 sati, ja ga radim 5,5 sati. Uvijek želim da sve uradim bolje, da spavam bolje, da jedem bolje, idem do krajnjih granica i tako sam prešla granicu do koje je ritam treninga dobar za moje tijelo. Prošlogodišnja sezona je tako završila da nisam mogla više da se oporavim od treninga i rekla sam onda ću raditi tačno onako kako piše. Jer na kraju su nijanse od tih nekoliko minuta dovele do toga da nisam postigla rezultate koje sam trebala”, otkriva Lejla.
Kad je osvojila posljednju trku u prošlom mjesecu i dospjela prošle sedmice na prvo mjesto UCI maraton ranking liste za žene Lejla nije ni stigla pogledati ranking listu, ali ju je pozitovno iznenadilo kad je počela dobivati silne poruke podrške i čestitke od prijatelja i medija.
“Sretna sam jer je moj uspjeh usrećio mnoge ljude. S druge strane ne mogu vam opisati kako je to kad u glavi ostvarite cilj koji vam je bio neostvariv. Bila sam u tom trenutku svjesna da nije važan taj cilj ostvareni koji sam osvojila, nego da je važan put koji sam prešla da dođem do njega. Uvijek sam govorila da ću biti prva na svijetu i jedino me povreda u tome mogla spriječiti. I kada sam došla na prvo mjesto odsjećala sam se kao da sam napokon dobila ono što zaslužujem”, poručuje Lejla.
U Danskoj, u Haderslevu, 17. septembra Lejlu očekuje najvažnija utrka ove sezone, Svjetsko prvenstvo, na kojem ima šansu postati zvanična Svjetska prvakinja za ovu godinu.
“Moj cilj je medalja, međutim staza mi ne odgovara, jer ima samo 80 m uspona na 80 kilometara dužine, što je karakteristična staza za Dansku. U svakom slučaju ja sam prva biciklistkinja svijeta i imam sposobnost da osvojim medalju na bilo kojoj stazi i to ću probati da ostvarim”, na kraju poručuje Lejla.
Na kraju Lejli želimo svu sreću na toj zahtjevnoj stazi u Danskoj i da se u BiH vrati s titulom Svjetske prvakinje u maraton biciklizmu za 2022.
Sretno Lejla!
Photo: Agdal Nuhanović/Denis Peroš/Ralf Schauble/UCI/Bike Marathon/privatna arhiva
