Žene u vinarskoj industriji u našoj zemlji su vrlo rijetke, a posebice one koje se bave proučavanjem historije vinogradarske kulture. Jedna od njih je i Naida Kovačević, historičarka sa adresom u Vogošći, profesorica historije u dvije sarajevske škole, koja je najbolja poznavateljica kulture vina i vinogradarske historije u Bosni i Hercegovini. Sigurno se pitate zašto se bavimo temom vinske kulture i vinograda u srednjovjekovnoj Bosni. Donosimo vam priču u kojoj ćete saznati kako je vinska kultura bila razvijena u vrijeme Bosanskog Kraljevstva u srednjem vijeku i koliko su za Bosnu bili važno trgovinski i vinskim putevi na Mediteranu, te kako je vinarstvo i vinogradarstvo postalo industrija u velikom usponu ne samo u Hercegovini, nego i u drugim krajevima Bosne.
Kako su u srednjovjekovnoj Bosni bosanski kraljevi trgovali vinom
Ljubav za historijom Naida je razvila još u srednjoj školi, kada ju je otac zaintrigirao za historijske priče, koje joj je volio prepričavati na svoj osebujan način. Nakon završenog studija Historije za magistarski rad je odabrala vrlo zanimljivu i dotada neistraženu temu među akademskom zajednicom o vinskoj kulturi u srednjovjekovnoj Bosni, a to je istraživanje na koncu rezultiralo objavom njene monografije “Vino i vinogradi u srednjovjekovnoj Bosni”.
“U periodu između XIV i XV stoljeća bilježimo najveći privredni procvat i teritorijanu ekspanziju srednjovjekovne Bosne. To se razdoblje ne može porediti s ovim današnjim ni po načinu na kojem se vino tada i danas posmatralo. Vino je tada posmatrano kao hrana, sredstvo za dezinfekciju vode, platežna valuta, sredstvo za razmjenu robe između Neretvljana i Korčulana i Dubrovčana. Vinom se tada malipulisalo u politici i bilo je interesantno posmatrati kako se moglo kupiti čovjeka vinom i kako pridobiti naklonost vladara vinom”, priča Naida.
Pročitajte više: Stomatologinja na zemlji svojih ukrajinskih predaka osnovala vinariju Fazan čija vina obožavaju Francuzi
U tadašnjoj srednjovjekovnoj Bosni cijela je zemlja bila pod vinogradima i kako govore historijski izvori, na koje se Naida oslanja, uveliko se tada forsirala sadnja vinove loze u središnjoj Bosni, krenuvši od današnjeg Travnika, Zenice, Kaknja, dijelova Vareša, područje oko Bobovca, zatim Tešanj, Jezero, Jajce, Banja Luka, Srbac, Kobaš, padine planine Motajnice, Maglaj, prostor današnjeg Podrinja i Polimlja, od Foče, Goražda, Ustikoline, Zvornika, Srebrenice, Nevesinja u Hercegovine, ne isključujući današnji pojas Hercegovine, koji je poznat po uzgoju vinove loze. Bio je to period razvoja feudalizma u XIV i XV stoljeću, zlatne godine srednovjekovne Bosne, za vrijeme vladavine dinastije Kotromanića.
“Možemo kazati da je bosanski kralj bio najveći feudalac u Bosni i najveći zemljoposjednik koji je mogao imati najveće komade vinove loze. Karakteristično je da se vinova loza sadila u svim oblicima društvene zajednice, krenuvši od seljaka do vladara. Interesantna priča je vezana za kralja Tvrtka I Kotromanića koji je preko Dubrovčana naručio jednu posebnu sortnu aromu Malvazija, koja je dolazila sa istoimenog otoka na prostoru današnje Grčke. Malvazija je morem putovala zahvaljujući Venecijancima, jer su u jednom periodu, baš za vrijeme kralja Tvrtka Venecijanci imali luku na tom otoku i odatle je dolazilo to skupocjeno vino. Spominje se da kralj ima da plati 200 dukata ako se to vino uveze. Toliko je tada vino ušlo u sve pore života, pa čak i politiku, da čak i bosanski kralj razmišlja o zauzimanju dalmatinskih gradova, pa Venecijanci odgovaraju tako da zaustavljaju sav dotok vina koje je poručio bosanski kralj u vrijednosti od 200 dukata”, priča Naida.
Drugi zanimljiv primjer je kada je kralj Tvrtko II Kotromanić odlazio u posjetu Ugarskom Kraljevstvu gdje ga je u Beču dočekao kralj Sigismund Luksemburški. Ugarski kralj, dočekavši svečano bosanskog kralja ispred crkve sa svojim velkodostojnicima, tada je bačvu vina, koja je u to vrijeme imala mjeru 30-50 l, kao izraz veličanstvenog dolaska poklonio bosanskom kralju.
Bilo je to vrijeme kada je Evropom harala kuga i vino se koristilo kao dezinfekciono sredstvo. Vino se tada svaki dan koristilo u kuhinji i kao sredstvo za dezinfekciju vode. Tada vino nije imalo vremena da stari kao današnja vina, jer je to vrijeme kada nije bilo pitkih izvora vode, jer ili su bili zaprljani ili su se koristili za pranje kože ili drugih prirodnih resursa. Voda je bila stajaća, izazivala je stomačna oboljenja i u vodu se tada sipalo vino, koje je smatrano dezinfekcionim sredstvom. Historijski podaci iz Dubrovnika govore da je čak i tako razrijeđeno vino znalo opiti ljude jer srednjovjekovni čovjek nije imao granice u ispijanju vina kao danas. Zanimljivo je da je trg Drijeva, koji se nalazio na samom ušću Neretve u Jadransko more, bio glavni trgovački trg tadašnje srednjovjekovne Bosne i sva roba je u srednovjekovnu Bosnu ulazila i iz nje izlazila preko tog trga.
Pripadao je bosanskim vladarima, koji su ga iznajmljivali Dubrovčani i sav administrativni sistem na tom trgu bio je pod Dubrovčanima. Neretvljani su na tom trgu davali svoje žito Korčulanima u zamjenu za vino na što su Dubrovčani protestvovali, jer im se to nije svidjelo, pa su prijetili pljenidbom robe i napadom na brodove.
Bosanska vlastelinka Jelena Kosača inspiracija za etiketu boce rose vina Domina Helena
Kada je prije par godina Naida dobila priliku da osmisli verbalni dentitet za jednu vinsku bocu, impresionirana pričom o Jeleni Hranić Kosača, koju su u dubrovačkim spisima oslovljavali kao domina Helena ili gospođa Helena, Naida je odlučila da upravo njeno ime pokloni boci branda rose vina vinarije Tolj. Priča o bosanskoj vlastelinki domina Heleni, odnosno gospođi Jeleni nalazi se u skraćenom obliku na etiketi na poleđini boce i to je vino postalo vrlo popularan brand među kušaocima vina.
Jelena Hranić Kosača u Bosnu je došla, kao udovica crnogorskog kneza Balšića iz Kotora, u Blagaj na dvor Kosača i udala se za velikog vojvodu Sandalja Hranić Kosaču, koji su tada bili dijelom vrlo ugledne bosanska vlastele.
“Vojvoda Sandalj imao je potpuno povjerenje u Jelenu iako je to bilo teško vrijeme sa posebnim bremenom za ženu, i daje joj u ruke 16 000 dukata, koje ona mudro pokreće u vlastiti biznis i okreće se bankarstvu. Pozajmljuje novac Dubrovčanima i vraća ga uz kamatu. To su bili prvi vidovi bankarstva i profita kroz kamatu i ona se okreće trgovini s Dubrovčanima. Jedna je od rijetkih žena koja se time bavila, bila je toliko bogata, da je odlučila sagraditi svoju pravoslavnu crkvu u Dubrovniku, što su iz straha Dubrovčani odbili, pa se okreće Kotoru. Nakon smrti muža Sandalja Hranića Kosače nastavila je poslovanje s Dubrovčanima i potom se okrenula Kotoru i tamo ulaže u duhovnu arhitekturu, i u poznatim Skadarskim jezerima gradi poznatu crkvu Sv. Marije. U Kotoru i Crnoj Gori kupuje njive i sadi vinograde u blizini crkve, jer su najviše vremena u obradi vinove loze i pravljenju vina imali svećenici. Ona će starost doživjeti u Kotoru, a sav kapital i imovinu ostavlja svećenicima i crkvi, ali nije zaboravila ni svog posinka, sina svog muža Sandalja iz prvog braka”, otkriva nam Naida.
Ova velika bosnaska vlastelinka bila je žena vizionarka, i duhovno i materijalno bogata, jedinstvena žena ispred svog vremena.
Vinogradarstvo u BiH je industrija u velikom usponu
Kako je već duže vrijeme zaljubljena u temu o vinima Naida je u međuvremenu postala i izvrsna poznavateljica domaćih vinarskih brandova.
“Dok sam istraživala o kulturi vina u srednjovjekonoj Bosni željela sam vidjeti kakva je današnja situacija na tržištu, kakve se sorte vina nude, gdje su sjedišta vinarija, koliko ih je registrirano. Krenula sam od posjete vinskim festivalima, polako sam počela da upoznajem naše domaće vinare i da im prenosim prikupljene podatke kroz razgovor, što je njih pozitivno iznenadilo”, veli Naida.
Otkriva nam da u BiH imamo 57 registriranih vinarija i da u mediteranskom dijelu Hercegovine imamo domaće sorte žilavku i blatinu, ali da se uzgajaju i međunarodne sorte, koje mogu uspješno odoliti bosanskoj klimi, naročito u zimskim danima.
“Ako govorimo o ženama u svijetu vinarstva u BiH danas mi na prste jedne ruke možemo izdvojiti vinske kuće koje vode žene. Mogu spomenuti Oksanu Sadžik iz Prnjavora i vinariju Fazan i gospođu Miku Zubčević Anđelić, koja uz pomoć svoje kćerke vodi Vinariju Anđelić. Njih dvije su certfificirane somelierke u BiH, koje se mogu pohvaliti da su završile tu školu“, navodi Naida.
Vinarska industrija u BiH je u velikom usponu posljednjih desetak godina i prisutno je dosta malih, garažnih vinarijama, koje ne mogu proizvesti više od 30 000 litara vina.
“To su male vinarija koje imaju registrirane boce s malim kapacitetom. Postaje jako popularno u svijetu da ljudi koji su se zaljubili u vinarstvo, a dolaze iz nekog drugog poslovnog svijeta, odluče se za taj korak i pokrenu vinariju. Jedan takav primjer dolazi iz Travnika, gdje se 5 prijatelja udružuje i stvaraju garažnu vinariju Bandit factory. Ime je nastalo po prvim inicijalima njihovih imena, a bobice vranca se kupuju u Hercegovini, kod Trebinja, u Jajcu se vrši fermentacija vina, a samo vino odležava u Travniku. Prava bosansko-hercegovačka poslovna priča”, otkriva nam Naida.
Nekoliko je vrlo zanimljivih vinarskih priča stvoreno u BiH poput vinarije porodice Jungić koja je u okolici Banja Luke pokrenula vinariju, pa vinarija Pajić kod Brčkog i sve su to velike vinarije na pomalo neobičnim mjestima, koja su u austro-ugarskom periodu imala vrlo zavidne nasade vinove loze i danas je u tim krajevima ponovo oživila sadnja vinograda.
Zanimljivo je pomenuti i priču sa vinarijom Povratak u Žepču, vlasnika Vinka Zovka, koji je želeći potaknuti povratak i ostanak svojih mještana omogućio poticaj za sadnju vinograda u Žepču i kompletan otkup uroda vinove loze.
Ne treba zaboraviti ni sarajevsku regiju i zanimljivu priča o vinariji Inat, gdje se njen vlasnik zainatio žiteljima Sarajeva koji nisu vjerovali da je moguće podići vinograde u području Nahoreva u Sarajevu i da ista zemlja može dati vrhunski vinski plod, i otvoriti sjajan podrum vina.
A da ni sarajevska regija nije zaostajala za uzgojem vina svjedoče i podaci iz XVII vijeka putopisca Evlije Ćelebije, koji prolazivši Bosnom nije zabilježio niti jedno mjesto u Bosni na kojem nije našao vinograde ili pergolu da krasi avlije uz kuću i daje im hlad. Gde god vidimo pergolu, odnosno vinovu loza uz kuću, to su ostaci srednjovjekovne tradicije, koja nije prestala ni u Osmanskom periodu kada je svaka avlija imala lozu koja je ukrašavala.
Domaći vinari, priznaje Naida, “imaju veliku tržišnu utakmicu s inostranim vinima koja se nekontrolisano uvoze, i to je prvi kamen spoticanja našim BH vinarima, koji svake godine bivaju sve uspješniji u vinskim takmičenjima i donose zlatne, srebrne i bronzane medalje sa svjetskih i regionalnih prestižnih takmičenja”.
Budućnost vinarske industrije povezana je sa klimatskim promjene koje su za uzgoj vinove loze u kontinentalnim krajevima naše zemlje sve bolje zbog sve manjih temperatunih anomalija u posljednje vrijeme koje isključuje jake mrazeve što pogoduje razvoju vinove loze.
Naida također na kraju ističe sve više zanimljivih vinskih tura u BiH, koje građanima, kompanijama i njihovim uposlenicima i turistima otvaraja vrata vinskih podruma i organiziraju posjete domaćim vinarijama pružajući im priliku da obiđu vinograde, kušaju vina, probaju domaće sireve i upoznaju tako sve autohtone proizvede iz tih krajeva.
Photo: Women in Adria/privatna arhiva
