Naše starije čitateljice će se sigurno prisjetiti crnokose glumice egzotičnog izgleda Sabrine Sadiković, koja je krajem 80-tih i početkom 90-tih glumila u legendarnim filmovima Ademira Kenovića Ovo malo duše i Kuduz, Stanica običnih vozova Nenada Dizdarevića, te seriji Memoari porodice Milić. Sabrina danas nosi drugo prezime, Noack, već 30 godina živi u Njemačkoj, i dalje glumi, ali se bavi i terapeutskim radom kao teatar terapeutkinja.
Sa Sabinom smo razgovarali na nedavno održanom Festivalu savremene žene u Tuzli gdje je odigrala vrlo zanimljiv performance “Mission Chiron” na otvaranju Festivala, intergalaktičkom mirovnom tramedijom.
Svoju je karijeru Sabrina započela još davnih 70tih godina prošlog vijeka, kada je kao sedmogodišnja djevojčica učila glumiti u Dramskom studiju Narodnog Pozorišta u Tuzli pod vođstvom glumca Miće Tomića. Kako ju je gluma u potpunosti očarala odlučila joj se potpuno posvetiti i već u drugom razredu Gimnazije, sa samo 16 godina, upisala je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Prisjeća se u razgovoru da je imala dvostruku stipendiju, i tuzlanskog i sarajevskog Narodnog Pozorišta, no nakon završene Akademije odlučila je prihvatiti stalni angažman Narodnog Pozorišta u Sarajevu, a stipendiju je vratila kako kaže “u naturi” igrajući predstave u tuzlanskom Pozorištu.
Znanje njemačkog jezika Sabrini Noack pomoglo joj da nastavi glumačku karijeru u Njemačkoj
Nakon početka ratnog vihora u BiH Sabrina je izbjegla u Njemačku. Najprije je otišla u Koeln, gdje je u Athelier Theater-u glumila u njihovim predstavama, bila učiteljica pantomime i radila predstave za djecu, ali istovremeno i prodavala karte na blagajni Pozorišta.
“Bilo je jako teško na početku, no imala sam sreću da sam imala jako dobro znanje njemačkog kad sam došla u Njemačku, jer sam u Gimnaziji učila engleski i njemački. Šalim se često da sam imala jako dobar rječnik njemačkog jezika u to doba, koji je imao široka ramena i plave oči, jer je moj dugogodišnji dečko bio Nijemac, živio je u Berlinu i ja sam s njim stalno prakticirala njemački”, prisjeća se Sabrina.
Po dolasku u Njemačku glumila je i u poznatom Pozorištu Roma Pralipe u Müllheim an der Ruhr, kod Rahima Burhana i Roberta Chiullija, potom i u Tifrot Theater i Merchensbuehne u Kelnu, Sophiensäle u Berlinu. Odmah na početku se susrela sa administrativnim problemima izbjeglice kojoj nisu mogli isplatiti ni honorare jer nije imala validne dokumente.
“Odmah sam počela igrati predstave i non stop sam nešto radila, ali nikako nisam ostvarivala svoju adresu, svoj račun, nikako te pare da dođu”, sjeća se Sabrina.
Tada je glumila i u putujućem pozorištu “Roda” s Vladom i Milicom Kerošević, a potom se zaposlila na Radio Deutche welle gdje je radila 16 godina različite poslove, od snimatelja u studiju, novinara do voditelja na radiju i kako sama kaže tada je “vozila na 3-4 šine istovremeno”. Obzirom da je stanovala bilzu radija često se dešavalo da kolege prespavaju i ne dođu u jutarnju smjenu, pa bi nju zvali da ih zamijeni. Sabrina veli da se znalo desiti da je probude u 5:15 ujutro, i onda bi došla u studio u pidžami, završila što je trebalo i otišla kući natrag da se presvuče i odvede kćerkicu u obdanište.
Sabrina se danas s dragošću prisjeća tog vrlo stresnog ali divnog perioda, jer je tada dobila kćerku, koja danas živi u Njemačkoj i radi kao učiteljica.
“To je jedan nevjerovatan put i jako sam zahvalna da je baš takav bio moguć. Moja kćerka danas ima situiran život u Njemačkoj, ima svoje dijete i ja sam ponosna nena. Ne treba zaboraviti da su njeni mama i tata bili izbjeglice u patikama i s jednom košuljom”, kaže Sabrina.
Uvijek ju je boljela i danas je boli nepravda koju je naš narod doživio. No vremenom je shvatila da se u svijetu stalno dešavaju nepravde i ističe da “balansiraramo između tih katastrofa i mira koji nastojimo da uspostavimo u svojoj duši i čitav život je uspostavljanje balansa u jednom totalnom disbalansu”.
Gluma kao terapija
Za sebe je uvijek govorila da je željna novih znanja i stalno je dotjerivala svoje poznavanje jezika, pa je tako učila i romski i makedonski jezik za potrebe predstava. A onda se sasvim slučajno upoznala sa teatarskom terapijom koja ju je oduševila. Shvatila je da je teatar ima iscjeljujuću ulogu, jer predstavlja ventil koji ljudima pomaže da se nasmiju, zabave, rasterete, jer se pozabave likovima koje vide na sceni, prepoznaju se u njima, poistovijete se s njihovim problemima, vide svoje greške, svoje strahove i lakše otkriju svoje emocije.
Ubrzo je otkrila je da i ona kao glumica može studirati teatarsku terapiju iako ranije nije studirala ni medicinu ni psihologiju. Saznala je i da je Njemačka po tome specifična zemlja, jer je još uvijek na snazi Zakon iz 1938. godine koji omogućava ljudima koji nisu studirali medicinu i psihologiju da nakon što završe dodatne studije i određene ispite mogu raditi kao terapeuti. Sabrina je potom četiri godine studirala psihologiju na Institutu ZfN u Munchenu, a primjenu teatarske umjetnosti u terapijske svrhe na Institutu IEK u Berlinu i nakon toga je položila državni ispit za terapeuta, odnosno liječničku praksu bez aprobacije. “Imala sam preko 50 godina kad sam otvorila svoj terapeutski teatar Theather2be u Nurnbergu u kojem radim terapije s glumcima i sa svojim klijentima”, veli Sabrina.
Njeni klijenti su ljudi koji hoće da saznaju nešto o sebi, svojim emocijama, da otkriju šta im to smeta i šta žele da promjene. Najprije s klijentima napravi plan i program u kojem žele da optimiziraju njihov život, njihovo ponašanje i njihove emocije uz pomoć bihevioralne terapije u kombinaciji s glumom.
“Analiziramo šta se dogodilo, šta je klijent htio da se dogodi a nije se dogodilo, zašto je htio jedno a dogodilo se drugo. I to su praktično čitaće probe u Pozorištu.
Imamo jedan tekst u kojem analiziramo šta je određeni lik uradio, zašto je taj lik baš to uradio, šta želi da uradi u sljedećoj predstavi, koje su njegove želje. Recimo, ako neko želi da bude kralj, šta mu treba? Kruna, plašt, ljudi koji ga podržavaju da on bude kralj. Jer šta mi ustvari svi sebi želimo? Da budemo sami sebi kraljevi, šefovi svog ponašanja i svojih osjećanja”, objašanjava Sabrina.
Bila je sretna kad je shvatila da gluma može pomoći ljudima da analiziraju kako se osjećaju, zašto se tako osjećaju, šta ih je povrijedilo i kako to utiče na njihov život, da otkriju svoje emocije i da njima upravljaju i da ne troše svoju energiju na trenutke u kojima nište ne mogu promijeniti.
“Ono što osjećaš, to je tvoja realnost. Jer živiš u zadatom trenutku i ako ja mogu prizvati radost u ovaj svoj sadašnji trenutak imaću ljepši život nego neko ko nesvjesno priziva tugu u svoj život”, tvrdi Sabrina.
Često poručuje, naročito ženama, da više osluškuje sebe i prate svoj unutarnji glas jer tvrdi: “Poruke koje šaljemo same sebi iz naše podsvijesti su naši najbolji prijatelji i trebamo im vjerovati”.
Kultura različitosti
U performancu Mission Chiron, koji su igrale na otvaranju netom održanog Festivala savremene žene u Tuzli, okupila je tri glumice različitog kulturnog porijekla i govori o različitosti identiteta, od jezičnih do kulturuloških i socioloiških s kojima živimo. Sabrina potiče iz Bosne, Christina je Njemica iz Berlina a Karen je rođena u USA, roditelji su joj Nijemci, no ona ne govori njemački. Iako sve tri glumice u predstavi govore tri različita jezika perfektno se razumiju, jer se kulturno nadopunjavaju i mogu se usaglasiti u svakom ternutku.
“To je svevremenska je predstava, jer nas je istorija naučila da se stalno neke krize ponavljaju. Moramo shvatiti da su krize uvijek pratioci naših života, ali da trebamo sačuvati svoj unutarnji mir, ne smijemo izgubiti empatiju i ljubav i predanost svom poslu i nastvaiti gurati naprijed. Iako je to iscrpljujuća misija trebamo stalno disbalans pretvarati u balans”, poručuje na kraju.
Photo: Privatna arhiva
